Evo opet se dogodilo još jedno ubiojstvo, dječak dvadesejednogodišnjak, što se to zbiva tu oko nas. Sve nas u nekoj mjeri proganja strah. Tek smo poslije svjesni da nas bol poučava i da tako nadrastamo strah. U samom trenutku boli ili straha znamo samo da ne osjećamo ni radost, ni smirenost, ni sigurnost. Ali moramo se sjetiti da nam se bolni teret, bila to duboka potištenost ili odnos u kojem smo postali žrtva, nije jednostavno -dogodio- bez našeg, makar i najpasivnijeg pristanka. Slobodni smo odbaciti sve terete i sve nezdrave okolnosti. A to da nikad nismo posve oslobođeni od boli jedna je od činjenica ljudskog života.
To što ćemo sve teškoće početi gledati na nov način i prihvatiti odgovornost za njih možda ih neće smanjiti, ali će nam vratiti snagu. Nismo nemoćni, bezvrijedni pojedinci na milosti svojih prijatelja i suradnika. Ravnopravni smo partneri i u svakom trenutku kadri smo izmijeniti uvijete tih odnosa.
Post je objavljen 02.11.2008. u 21:02 sati.