U Zg sam već dva mjeseca, i još uvijek imam osjećaj da se nisam ni pomakla od početka. Često se sjetim doma, i zaželim se stare ekipe. Tim više, kad god ostanem za vikend u stanu jer nisam imala s kim izaći vanka, pa čak ni kavu popiti. Cimerica mi je u nekom totalno drugom filmu, totalne suprotnosti. A ipak ona je jedina ženska osoba koju malo bolje znam u Zagrebu. Doma imam mnogo prijatelja, i znala sam gdje god da se pojavim da sam dobro došla, jer su me svi ti ljudi voljeli. Ovdje imam samo muške prijatelje koji su otišli par godina prije mene u Zg studirati. Premda već naviknuta da sam jedina žena među ekipom prijatelja, postalo mi je naporno. Ovaj vikend je bio daleko drugačiji od svih prethodnih ovdje, ovaj vikend sam se osjećala kao Pale sama na svijetu. Budući da ne studiram nego samo idem na ,,tečaj'' ne dobivam baš mnogo prilika za upoznati nekoga. Tako da kad su se svi prijatelji pokupili doma za vikend ostala sam sama. Već tri dana se samo s kauča ne kauč prebacujem, čitam nekakve dosadne knjige i gledam filmove. Ubija me samoća, nisam tip osobe koji može tako provoditi dane. Nedostaju mi ženski razgovori, nemam s kim podijeliti svoju sreću, a ni tugu. Nedostaju mi… :(
Post je objavljen 02.11.2008. u 19:00 sati.