Temelj naše vjere je zavoljeti sebe u zdravom smislu. Zavoljeti svoj način izražavanja, poštovati svoje misli, poštovati svoje želje, voljeti svoje tijelo, na taj način da budemo zahvalni za njega, a ne misli da smo ružni ili odvratni... To se Bogu nimalo ne sviđa.
Ta sam Bog nas je stvorio i sam Bog nas voli.
Ne trebamo biti sveti da nas On voli. Čovjek treba naučiti voljeti sebe pa makar bio ogorčen, frustriran zbog vlastitih pogreški. Osjećaj grešnosti ne smije voditi ka očajanju već prema Božjem milosrđu. Što je čovjek grešniji to je veće Božje milosrđe i ljubav, to Bog više želi potaknuti čovjeka da bude sretan. Da shvati vjerom koliko je voljen.
Vjerujem da je strah prvi koji uzrokuje naše grijehe. Svatko od nas rođen je kao dijete čisto i nevino, te odgoj najviše djeluje na mladoga čovjeka u oblikovanju svojih misli,djela i želja.
Strah da nećemo biti voljeni od okoline čini nas takvim da činimo ono što zahtjeva okolina.
Dakle prestajemo biti svoji. Biježimo od sebe. Ne volimo sebe dovoljno.
I bolje rečeno, čovjek ne voli sebe onakvog kakvog ga je Bog stvorio. A Bog nas je stvorio na radost! Na ljubav. Na dobro, ne na zlo.
Znači, kad hoćemo ono što okolina hoće, postajemo robovi okoline koja oblikuje naše misli.
Što je grijeh? Zašto griješimo? Zašto ne bismo bili čisti poput Marije i isusa?
Čovjek da bude čist mora postati dijete. Ljudi često misle kako djeca ne razumiju što se oko njih događa... A odrasli tobože razumiju?
Dijete vidi roditelje koji ga vole. A to dijete silno voli roditelje. Ono se želi igrati, želi ljubiti, grliti, smijati se... Ono želi učiniti radosnim onoga koga voli... Pa makar ne razumije što tada osjećaju roditelji. Koju radost dobivaju. Dijete je spremno upoznati ljude i zavoljeti ih kao svoju majku i svog oca.
Dijete koje je voljeno na ispravan način, uči voljeti. Dijete ne poznaje riječi niti misli da osudi nekoga. Ono je spremno voljeti i razumijeti.
Baš zato je dijete naljepši primjer svetosti.
Nije na nama da bježimo od svoje grešnosti, bojeći se samih sebe, svojih misli i grijeha.
Bježiti od sebe, znači bježati od Boga.
Na nama je da shvatimo sebe, kad shvaćamo, razumijemo, a kad razumijemo, volimo.
Nama je shvatiti i prozreti sebe, upoznati sebe, svoje misli, svoje želje, jer puno je toga čega smo robovi, a da toga nismo svjesni.
Tek kad postanemo svjesni sebe, svojega ropstva, shvaćamo zašto grešimo.
Isto svaki čovjek jest svet. U svakom čovjeku nalazi se nešto zbog čega je prekrasan.
Tek kad to shvati, postane dijete, počinje ljubiti.
I još sam o nečemu mislio.
Ono što znam, znam da je ništa. Isprazne tlapnje su kad vjerujemo da netko zna sve odgovore na svijetu. Tko je Boga vidio? Nitko. Svi samo nešto pričaju o Njemu, no treba Ga osjetiti, treba Ga doživjeti, spoznati.
Čak i tada kad čovjek spozna ljubav u svom srcu, zna da je to ništa. Samo preveliki dar.
Bogatstvo je znati da sam prazan i da je svaka punina od Boga. Ničim zaslužena, ničim zarađena.
Znam da ništa ne znam.
Čovjeku danas je puna kapa priče. On ne želi priču. On želi osjet. On želi nešto u srcu.
Boga u srcu. Jer puno njih samo mahnita besmisleno. Bez cilja, bez razloga. Samo prazno...
Nemojte suditi te ljude. To sam mogao biti ja. To ste mogli biti vi. Oni koji ne znaju da su voljeni i koliko su voljeni. Jer svatko tko ne zna koliko je voljen griješi.
I sad nas Isus svih pita: Hoćeš li ti dati ljudima moju ljubav?
Ja ću pokušati. A ti, hoćeš li ti?
Post je objavljen 02.11.2008. u 14:13 sati.