Ona je voljela njega srcem, iskreno, posteno,
u njenim očima to nije moglo ostatiskriveno....
Svjedok je Bog bila je bez ikog svog,cijelo selo je znalo
za ljubav iz sokaka tog...
Sreli su se pokraj stare sljive,di su vranci pasli
njih dvoje, ko da su jedno za drugo i rasli....
A on je volio svoje konje, hrastove, ravnicu,slavonsko nebo, zlatno žito,svirat' tamburicu,svaku crtu, svaku točku na njenome licu i jedino s njom htio je podizati dicu....
Bio je skoro siromah al' je bio pošten momak, kad su si rekli ''da'' već je dobila i stomak, dijete na putu a slavonski zivot je znoj,no ona je bila njegova on je pripad'o njoj...
Bili su sretni, da kol'ka god bila muka ta,
ljubav im nisu mogli kupiti šake i šake dukata....
A onda došla je zima, prvi snijeg je pao,ona je potajno željela haljinu a on je znao....
živjeli su skromno al' mu nije bilo zao,pa on bi svoju krv i sve na svijetu za nju dao....
Upreg'o je konje da krene putem grada,do tamo pet sela
snijeg je pocinj'o da pada....
Na rastanku je rek'o ide po poslu sada,mislio je, kad se vrati bit će ljepša nego mlada....
još pričaju starci,mlađi rijetko koga sjeća se,ne pamti se od tog strasnog dana takve mecave....
Kako se bas tada uvečer vrac'o iz grada,sve je vise sumnj'o da postoji koja nada da večeras dodje kuci jer mecava bila jaka,ni konji nisu htjeli pa se sklone kod zemljaka...šta ce,mora cekat', ne preostaje mu drugo nego da se vrijeme smiri kol'ko god da treba dugo....
još od onog časa dok je napuštao Osijek zamisljao joj usne dok se razvlace u osmijeh....
S haljinom na dar kad joj pokuca na vrata i osjeti njezne ruke oko svoga vrata....Gled'o je kroz prozor, sluš'o otkucaje sata pitajuci se, pa dokle ce
jos snijeg da pada....
Al' upravo tada dok se prognoza nagađala, u tom istom trenu kod kuće mu žena rađala....
S pogledom na vrata,čvrstom nadom da će doć', njeni drhtaji i bolni krici rezali su noć....
I plače jadna, sama jer bol ko nikad boli, al' bi bilo puno lakše da dragi kaže da je voli....
Samo Bog je znao, u kako je teškim mukama dozivala svog dragog da ga čvrsto primi rukama....
On nije čuo kol'ko je htjela biti s njime, i da joj zadnja riječ na usnama bila njegovo ime....
već je bilo blizu podne kad je u selo stupio,potjer'o je konje i još jednom bićem lupio....
u ruci čvrsto drž'o haljinu što je kupio,kad vidi u daljini u crnini svijet se skupio.....
I prepozno' si braću, mater i čaču i jos pola sela al' zašto su svi u plaču i zašto se iz kuće čuje jauk i galama, al' nije stig'o pitat' Marija nije s nama....
Rekla mu je mama,jedva nekako kroz suze,kad je utrc'o u kuću oko nje crne bluze....
On njeno tijelo uze preklinj'o je da ustane iz očiju suze nisu mogle da se zaustave....
pade na koljena,jecajući moja voljena,isplak'o je dusu
al' ga je sve vise boljela.... i vik'o, zasto Bože, i da zivot nije fer al' srce nađe utjehu kad ugleda rođenu kćer...
Primi je u naručje,dijete mu rasvijetli tamu,reče, zvat ćeš se Marija u sjećanju na mamu....
Poljubi malu damu, stavi je uz mrtvo tijelo, da dragoj obuče haljinu anđeli nose bijelo....
kažu, sam ju je sahranio,ispod stare šljive
ljubeći danima koru gdje je urezala ime....
Nikla tuga iz njive,nikada hladnije zime i samo sjećanjem je vrati medju zive....
Post je objavljen 02.11.2008. u 09:31 sati.