Zašto je većini ljudi teško ostati sam sa sobon? Sa svojin mislima, u tišini...jer meni je, ne svaki put, al je..
Sad mi baš odgovara biti sama, bez pitanja na koja moran odgovoriti jer ako ne odgovoriš onda se odma nameće daljnje pitanje: što ti je? Eli sve u redu? Ni da sam sebi ne postavljaš i još više pitanja nego što bi ti ih neko drugi postavija, ali to su više retorička pitanja..na ta pitanja ne moraš odma odgovoriti jer znaš da je bitno jedino da na vrime odgovoriš..onda kad ih naglas postaviš..ne prije..
A uopće ni u tome stvar..ne znači da je loše..
Znan da svi od mene očekuju da san uvik lajava, jer u prirodi jesan brza na jeziku i volin pričati, ali sad mi odgovara tišina...
Po prvi put nakon dugo vrimena ja slušan...
Osluškujen, gledan i opažan...
I vidin sve tako jasno...vidin kroz ljude, i shvaćan jedno:
Ljudi bižu od sebe, od svoje stvarnosti...
Razvlaču osmijeh od uha do uha, a u srcu plaču..
Mene to više ne privlači...
Iskrena san prema sebi i pokazujen što osjećan, pa makar se to ne svidjalo ljudima oko mene, makar ih to pomalo i zabrinjavalo..
Virujen sebi...
I kad san čudna..
I kad san hiperaktivna..
I kad plačen..
I kad se smijen..
Znan da ću se ko prava Riba izvuči i izmigoljiti i kad je more uzburkano...
Jer to je moj teren, moje područje...
Koje zatvorenih očiju mogu proći..izroniti na površinu i ponovo zaroniti..
Duboko, duboko...
Sad plivan i more me tako opušta..
Moje more..
PS
Post je objavljen 01.11.2008. u 17:18 sati.