kako da počnem pa ovako napisat ću sve što mi je na mozgu trenutno
tvornica, bugalu
loša mjesta za izlazak. dođeš tamo i profil ljudi je profil pod koji i ja spadam- solo cure od 14 do 17 koje traže dečka sa svojim frendicama koje također traže dečka (za barit najčešće). i to je to uglavnom su cure u grupicama, i nasred tvornice omanja koncentracija dečkiju mojih kolega školskih, koji se dođu zaebavat i pederušat.
glazba- jako dosadna i nezanimljiva. uglavnom su to hitoidne stvari, koje smo svi čuli već sedamstotisućaputa, i koji me već beskrajno živciraju, svakako se tu zalome gunsi, nirvana, zeppelini, pa red hitića osamdesetih tipa majklđeksn i ghostbusters, a zatim red hrvackih, od hladnog piva do čegaveć. tu mi negdje dopizdi obično pa se pokupim.
jedina dobra stvar jučer je bila bella ciao, i to neka ofsajd verzija.
sad da objasnim zašto mi se od svega toga okreće želudac. zato što sam bila već osamsto puta na tim stvarima, nikad se ne alkoholiziram i uvijek su isti identični izlasci. jedino što mi je drago jest da sam sa frendicama koje volim, i obično se čak nekih 40% vremena zabavim prvo na cugi prije a onda neko malecko vrijeme dok sam unutra i dok se ne obazirem na činjenicu da bi rađe bila doma i gledala nešto na telki.
onda mi se unutarnji organi porazmjeste u palatale na garderobi. pa pješaćim izranjavanih nogu. pa čekam tramvaj 45 minuta..
ali jučer sam primjetila nešto kad sam izašla van- iz tvornice mislim-
kiša je padala u ogromnim kapima sporo i rijetko ali su te kapi bile guste kao gel za kosu i ljepile su mi se za kožu. miris vani u zraku je bio kao da je netko uzeo koncentrat jeseni i poprskao ga posvuda. kesteni, žutocrveno lišće, maps, vjetar, sivi oblaci, romanse, sve zgusnuto u bočicu parfema i poprskano.
svijetlo je bilo zadimljeno i noćno, ulične lampe posvuda, osvijetljavaju drveća i sjene golih grana iza njih.
a u glavi mi je bjork, u glavi mi je boards of canada, i stojim na kiši, i skužim kako je po noći grad predivan. zgrade ogromne, zdanja, prozori zatvoreni, rolete spuštene, i zvijezde koje se ne vide ali ih zamišljaš iza oblaka.
city of blinding lights. vani je hladno meni je toplo. i pokušavam pokušavam
zamrznuti trenutak mentalnim naporima i gledam u cestu gledam gore i predivno je
i poželim da sam ostala vani sjediti na klupici cijelu večer i da sam upila ovaj savršen dan i savršenu noć i savršeno opojno melankolično raspoloženje koje me zateklo s olakšanjem izlaska iz kluba.
jebeš klubove, odsad izlazim na klupice. i upalim radio a svira noćna ambijentalna idm. everything in it's right place.
eto taj jedan trenutak je bio dosljedan, ne znam zašto baš dosljedan, ali bio je dosljedan, i bio je sadržajniji od cijelog zadimljenog i znojnog prostora tvornice.
čini mi se kao da postoje mjesta i događanja koja imaju sadržaj i koja zrače. na koje ti je dovoljno doć i sjest i ne micat se i čak ako si sam ti je dobro. gdje znaš svaku osobu koju ne poznaš. ali postoje i mjesta koja imaju nedostatak sadržaja, nedostatak tog boemskog duha i dobre volje, baš nedostatak- udubinu. konkavnu da stane kava. gdje poznaš sve, ali ne znaš nikog.
impersonalno. neda mi se to više.
Post je objavljen 01.11.2008. u 12:43 sati.