KAD OĆE, OĆE
Topli svibanjski dan. Na pijaci je uobičajena vreva. Kad slušate sa strane, rekli bi da nitko nikoga ne razumije, da se svađaju, no nije tako, treba se priviknuti na takav način komunikacije, pa mu dođe kao normalno. Banci su prepuni povrća. Piljarice pokušavaju privući kupce, izvlačeći maksimum iz svog umjeća trgovanja.
Svatko hvali svoje, a za ono susjedovo potiho ti reče kako je zaliveno iz crne jame, kao, nije da te ja nagovaram ili, Božesačuvaj odbijam da kupiš, ma nije ti to dobro, možeš, ne daj Bože obolit. Zato, pazi što kupuješ, pogledaj, ovo je prava roba, deset jezika govori, reci koliko ćemo..
Nema čega nema, trešnje se cakle, moj mještanin prodaje zelenjavu i viče da je iz Perkovića, kao, gore je čistija klima. Priđem mu sa strane, da me ne vidi.
-'Jutro, susjed, preselio se ti,-skoro sam mu šapnuo.
-Ha,ha,a'e ća,a'e ća,- gura me, od sebe, u šali.
Gospođa do, hvali svoje trešnje.
-Ima li crvi u njima-upitam.
-Bog svama, kakvih crvi, ni govora, garant.-
-Aa,onda neću, kad nemaju crvi , onda su prskane.
-A može bit, da ima koji, ajde koliko ćemo.-uzima vrećicu.
-Neću, hvala, idem do ovih amo, čine mi se ljepše.-
Pomalo se probijam između kupaca i betonskih stolova, sunce pripeklo, sa svakog banka se ponešto nudi, gospoda i gospođe kupuju. Cjenjka se. Trgovac jabukama viče kao da ga deru.
-Oćemo li lipih trišanja, mladiću, ajde koliko ćemo.
-A, ima ju li crvi,-opet provociram.
-Ma kakvi, nemaju garantiram.
-Kako ste tako sigurna.
-Kako neću bit sigurna. Prošli tjedan u hotelu su bili dani kineske kuhinje, pa su pokupili i crve i skakavce i guštere i sve beštijice koje gamižu po zemlji. Nema garantiram.-
-E,dobar ti je odgovor, ajde jedan kil.-
Dok ona puni trešnje, začuje se sirena hitne. Okrenemo se u tom pravcu. Sirena je sve bliže.
-A'e ća, nekome se ne piše dobro.-komentira dok vaga trešnje.
-Što li je sad, Gospe moja.- Čuju se komentari, nagađa se. Na južnom ulazu u pijacu pojave se kola, hitne, gledamo, malo niže invalidska kolica a u njima presavijeno tijelo. To je to.
-E, jadan, ne da mu se i gotovo.- Komentira jedna za bankom. Kola su stala, sirena utihla, nastao je muk .Bolničari su izbacili nosila, vješto ih postavili uz kolica i tijelo položili na nosila. Obavili su svoje, zatvorili vrata, sirena se ponovo začuje udaljavajući se.Kako je malo potrebno za ljudski kraj a toliko za stvorit čovjeka.
Kao da su se probudili, ponovo žamor, vika, pijaca opet živi, samo su invalidska kolica ostala prazna, gurnuta do jednog banka, čekaju. U kafićima opet zasjeli, okolne trgovine normalno rade, kao da se ništa nije dogodilo. A što se i može u tim situacijama osim što prije zaboravit. Nosim one trešnje i hodam dalje, trebam jabuke.
Banak jedan na suprot drugog, krcati jabukama. Za ovim prvim trgovac u pedesetim malo je previše uljudan, zalizane kose. Uzalud lijepi maniri, ali ne uspije ni pola prodati koliko konkurencija, skoro istih godina s povećim trbuhom, a o manirima nećemo. To je onaj čija se vika čuje. Očito ljudi vole to neformalno, šeretsko ponašanje. Za njegovim bankom se uvijek čeka, ide mu, a zašto je tako, Bog zna.
-Ante, Ante,- sa strane mu dođe prijatelj i nosi porciju u jednoj a pivu i šnitu kruha u drugoj ruci.
-Evo sam ti donio tripice, dobre su i ja sam pojeo jednu.-
-Enti miša, je mi čitaš misli.- zadovoljan je Ante i pogladi se po velikom trbuhu. Onaj do njegovog banka, vrti glavom, nije mu pravo, a,tako je to, što se može.
-Eto ga, lijepo na miru pojedi-.
-A kako ću, a vidi navalice, ajde me malo zamijeni dok ja to smažem.-
-Samo ti navali,- evo ga dvadeset kuna gospođo. Hvala lipa, vi, izvolite vrećicu, birajte-.Nastavio čovjek prodaju.
Okreće se Ante oko sebe i gleda kako bi negdje sjeo, da na miru pomaže pijat. Pogleda ona kolica, pravi grimase, bi ne bi, i ode do njih, okrene ih, sjedne, namjesti se, pivu stavi do nogu i počne slatko punit želudac.
Prolaznici ga gledaju, neki mu zažele dobar tek, a on se ne da smest ,tako to zdušno radi da ljudima slina na usta ide. Nije se žurio, nije posao zec da pobjegne, s užitkom je pomazao zdjelicu, pomuz'o onu bocu pive, pa se još više izvalio a trbuh stoji kao globus. Bocu je odložio ispod kolica a zdjelicu drži rukom na koljeno, i tako udobno smješten, punog trbuha, okupan suncem, utone u san. Dobar je, pomislim,pored ovolike graje, on spava.
Na vrhu ceste, koja vodi u pijacu, kojom su malo prije ušla kola hitne, pojavi se osoba i u ruci drži rašireni kišobran, visoko uzdignut. Očito je vodič grupe koja se pojavila iza njega. Ne čuje se što govore, ali sudeći po izgledu reklo bi se kinezi ili japanci. Turisti predsezone. Zastali su a vodič im pokazujući rukom objašnjava, govoreći u mikrofon, a svaki od njih ima slušalicu u uho. Znatiželjno i strpljivo slušaju. Ruka, kojom pokazuje, kružeći, zaustavi se na invalidska kolica, govorio je, a oni su sa razumijevanjem klimali glavom. Ne čuje se što govori, a i da se čuje, isto bi bilo, ko razumije. Nastavili su hodati. Došavši do kolica, zastanu, samilosno ga gledaju, posežu za džepom, i gle, kovanice šuškaju u zdjelici.
Antu probudi šuškanje, dobro je poznavao taj zvuk, i ne pomjerivši se, glave spuštene na prsima, poviri na jedno oko. Najradije bi se glasno nasmijao ali je ostao miran. Zdjelica se napunila a grupa je nastavila, lagano dalje.
Kad su nestali iz vidokruga, Ante se izmigoljio iz kolica a mi smo ga gledali otvorenih usta. Bez riječi je došao do svog banka, držeći u podignutoj ruci zdjelicu.
-Ha, što veliš.- obrati se onom što ga je zamijenio.
Ovaj je začuđen vrtio glavom, razvalivši usta u smiješak. Rival za bankom preko hitro ode do kolica i sjedne, držeći u ruci kartonsku kutiju, od cipela. Providno. Nas nekolicina prođemo pored njega i ubacimo mu smeće u kutiju. Dobro se već čuo smijeh a onda su i drugi slijedili naš primjer. Glasno je opsovao, bacio kutiju i vratio se nazad. Skoro sam zaboravio jabuke, kupio sam dva kila i krenuo prema gostioni, želudac traži, nema se s čime igrat.
Post je objavljen 31.10.2008. u 22:51 sati.