Pregled posta

Čuda u aveniji krošnji

Jeremy Andrews bio je pastor Crkve Ujedinjenog Evanđelja u Queensu. Osnovao ju je prije dvanaest godina, nakon što se smrtno zavadio s predsjednikom Evanđeosko-Biblijske konferencije i teatralno napustio njihovu organizaciju. Naime, za potrebe humanitarne priredbe u Bronxu, Evanđeosoko-Biblijska konferencija iznajmila je kostime šarenih dinosaura u kojima su dobrovoljci dijelili slatkiše djeci. Ovo je pastora Andrewsa, naravno, jako naljutilo. Ne samo što je ta priredba bila ekumenskog karaktera, gdje su pravovjerni kršćani bili za istim stolom s baptistima i evangelicima, već su djeci darove dijelile đavlove maskote. Andrews je znao da dinosauri nikad nisu postojali, tako da nisu niti izumrli. Sve priče o tim golemim gmazovima bile su izmišljotine demona koje su vjernike trebale udaljiti od Biblijske istine, u kojoj se ta bića uopće ne spominju. Nakon dva dana, pastor Andrews shvatio je zašto je Evanđeosko- Biblijska konferencija tako zabludila. Predsjednikova žena bila je rođena na sam solsticij! Takvo što nužno je značilo upliv poganskih sila u konferenciju, i Andrews nije želio biti dijelom takve organizacije.
U svojoj Crkvi Ujedinjenog Evanđelja, Andrews je tražio bezuvjetnu podložnost Bibliji. Njegova pastva morala je bezuvjetno vjerovati sve što je Andrews pročitao u Svetom Pismu, a tko bi se protivio tome, bio bi izopćen. Mnogi su napustili Crkvu i prije nego što je Andrews progrmio s osudom. Jednostavno nisu imali prevelikog razumijevanja za Biblijsku istinu da se republikanci spominju u četrdeset i devetom psalmu. Ali usprkos tim otpalim vjernicima, njegova je zajednica sve više rasla. Uskoro je dobio i prvu donaciju, od jedne starije žene koja je Crkvi ostavila oporukom kuću. Radi tog nenadanog doprinosa, pastor Andrews osnovao je poseban tim evangelizatora kojima je dužnost bila da navješćuje Radosne Vijesti samo starijim osobama koje imaju kuće. Objašnjenje ovog čina bilo je uistinu hvale vrijedno i plemenito: starije se trebalo rasteretiti brige o kući nakon smrti, i Crkva Ujedinjenog Evanđelja bila je na prvoj liniji fronte u ratu za mir duše u tom kontekstu. Tako je uskoro Andrews imao tri kuće, mada je s posljednjom bilo problema budući da su kružile glasine da je starica zadnji put bila viđena u obližnjoj pentakastalnoj zajednici. Andrews je objasnio da taj trenutak slabosti vjernice treba tumačiti starošću i lakovjernošću, i da treba što prije useliti u novu kuću kako bi se uništili svi daljnji dokazi takve sramote- posebno papirnati.



Uskoro je vrli pastor napisao i svoju prvu knjigu. Objasnio je na vrlo jednostavan i pristupačan način nedvojbenu te lako provjerljivu istinu u vezi svih povijesnih katastrofa koje su zadesile ljudski rod. Iza svakog svjetskog rata, revolucije, pobune i sukoba nalazila se Rimo-Katolička Crkva. Naveo je jasne citate iz katekizma u kojima je raskrinkao vjeru Katolika kakva uistinu jest. Obračunao se s njihovim poganskom vjerom da se papa reinkarnira i tako vlada kroz stoljeća i dokazao je da je čitava Reformacija ustvari Katolička zavjera protiv prave vjere, koju se može naći,naravno, u Crkvi Ujedinjenog Evanđelja.
Jednim od najvećih dokaza pravovjernosti Andrewsove crkve bila su čuda. Andrews je vidio tisuće Biblijskih čuda u svojoj Crkvi, kao i njegovi vjernici. Želio ih je pokazati cijelom svijetu, stoga je kupio kameru i snimao zanos tijekom Nedjeljne propovijedi. Najviše je snimao gospođu Mollysob, pretilu damu u godinama koja je pjevala falš u zboru, i koja je doživljavala i po desetak Biblijskih čuda dnevno. Ujutro bi se probudila paralizirane ruke, da bi se boli riješila do prijepodne pjevačkom probom u Crkvi. Popodne bi si poderala koljeno, da bi bol otišla do Biblijskog čuda uvečer, kad je skinula zavoj i shvatila da rana zacjeljuje. I njena djeca su doživljavala svakojaka Biblijska čuda. Mali se Montgomery brzo oporavio od upale pluća nakon što ga je zatvorila ispod stepenica na dva sata, jer je rekao da mu se dopada kip palih boraca u Vijetnamskom ratu. Malome se idolopokloniku trebala dati lekcija, tako da je uz molitvu pastora Andrewsa ( i antibiotik ) mališan vraćen u stado.
Čuda su uvela desetine novih vjernika u Crkvu Ujedinjena Evanđelja. Andrews ih je objavio na Internetu, i gostovao na lokalnom radiju jedne Nedjelje. Napisao je pismo televiziji u želji da i kod njih gostuje , i bio ljut kad su odbili riječima «Rado bismo vas ugostili u našoj emisiji, ali već imamo desetak pastora koji tvrde da vrše čuda, i termini su nam popunjeni do kraja sezone.» Kasnije je ovo odbijanje objašnjavao objektivnom činjenicom da se radilo o drugom programu, a svi su u njegovoj Crkvi bili sumnjičavi prema broju poganskog božanstva Janusa.
Andrews je hrabrio svoje vjernike da mu prijavljuju čuda što češće, budući da je odlučio oboriti rekord Biblijskih čuda i tu statistiku navesti u svojoj novoj knjizi. Nakon ovog ohrabrenja, za tjedan dana je dobio sedamdeset prijava čuda ( trideset od gospođe Mollysob ) i nadao se da će do kraja godine doći do peteroznamenkastog broja.
Ipak, jednog dana desilo se nešto što je i samog pastora uznemirilo.
Znao je tog čovjeka. Bio je uvijek u stražnjem redu. Dok se tijekom Nedjeljnog slavlja vikalo za Boga protiv Pravoslavaca i Islama, taj je invalid crne boje kože i bijele boje brade mirno molio u svojem stolcu na kotačima probušenih guma. On nikada nije govorio. Šutio je u nekoj tihoj svetosti, pokriven izblijedjelom dekom, glave pognute u istinskoj pokori za grijehe i nadi u njihovo odrješenje. Nakon svakog bi susreta prišao Andrewsu i stisnuo mu ruku, govoreći «Hvala vam za danas» te otišao. Nikad nije tražio čudo, iako su mu ruke bile prepune žuljeva od guranja kotača. I tog dana, nakon propovijedi, invalid se približavao Andrewsu da bi mu stisnuo ruku. U jednom je trenu pastora taj skromni, bezuvjetno simpatičan čovjek tako razgalio da su mu se zasuzile oči. U nekom čudnom osjećaju, radi čijega su neimanja sirovi ljudi teško zakinuti, Andrews je prišao jadniku i pružio mu ruku. Cijelo mu je tijelo zadrhtalo, iako je već mnogo puta taknuo tog čovjeka. Osjetio je plamene žmarce po čitavom tijelu. Viknuo je, ni sam ne znajući zašto, ni sam ne razumijevajući smisao svojih riječi «Ustani u Ime Gospodnje!». Tog je trena zadrhtao i invalid, i u zbunjenosti sličnoj Andrewsovoj, bacio ogrtač te ustao iz svojih kolica. Glasno je pjevao hvalospjeve, gledajući svoje mršave noge kako nose izmučeno tijelo. U toj euforiji spoznaje nije bilo nikakve sumnje u to što se tog trena desilo. Invalid je počeo grcati, dirnut snagom koja ga je dignula iz njegove muke. Prepun radosti, potrčao je prvi put u životu kroz vrata Crkve sa suzama u očima.
Andrews je bio zbunjen. Žmarci su ga još uvijek pekli po leđima, ali nisu mogli ispuniti neku čudnu prazninu koju je tog trena osjetio u svojoj duši. Slično je bilo i s ostatkom njegove pastve. Iako su dotad vidjeli desetine Biblijskih čuda, iako su svjedočili stotinama ozdravljenja glavobolja i paraliza ( posebno gospođa Mollysob ), ovo čudo imalo je nekakvu težinu koju nisu mogli opravdati svome razumu. Da prekine šutnju, Andrews ih je sve pozdravio, i pošli su kući. Nije bilo zanosa kakav je znao biti prije pri izlasku, uz povike i pjevanje. Praznina koju je Andrews osjetio očito je bila zarazna.
Nakon tog susreta, pastor se Andrews popeo stepenicama u svoju sobu, ne bi li sam sebi probao objasniti težinu koja je nastala. Pred vratima je sreo svoju ženu, koja je čistila hodnik s krpom na glavi.
«Zdravo ljubavi!»-rekla je, sva ozarena smiješkom-«Je li završio susret?»
«Jest»-odgovorio je.
«I? Jel' došlo više ljudi, sad kad smo odštampali letke protiv drugih Crkvi?»
«Oh, da, da.... Bilo je ljudi....Bilo je čak i jedno čudo....Čovjek se dignuo iz kolica....»
«Dakle, ništa novo! Slava Bogu!»-rekla je žena i otvorila vrata-«Oprala sam pod, pa gazi po tepihu, da ne napraviš tragove. Kava ti je skuhana, čeka te na stolu.»
Andrews je ušao u sobu. Zatvorio je vrata, nježno ih zaključao da mu supruga ne uleti i uznemiri misli, te ravno preko mokrog parketa pošao svome stolu. Mnogo se puta razgovarao s Bogom za tim stolom, ali ovog puta nije mogao ništa reći. Svaki put kada bi počeo nekakav dijalog, misli bi mu odlutale na presretnog invalida koji se ustaje iz svojih kolica. Što je bilo čudno u tome? Zašto je to čudo bilo različito od drugih kojima je svjedočio? Čemu taj čudan osjećaj da se današnji dan, tako običan u njegovoj crkvi, možda neće više ponoviti?
Što je više razmišljao, pastor Andrews bio je uvjereniji da se nije desilo ništa nesvakidašnje, barem ne u njegovoj crkvi prepunoj Biblijskih čuda. Odlučio je, ipak, sam postaviti zapis o ovom čudu na web-stranicu Crkve Ujedinjenog Evanđelja. Budući da se radilo o tako velikom čudu, trebalo ga je smjestiti na stranicu gdje će ga svi moći pročitati. Recimo, pored obavijesti o čudu nad malim Paulijem, dječakom koji je izgubio nokat u igri petardom, ali koji još uvijek ima prst čudom. Ili pored video-zapisa na kojem lokalni električar, Bob, skida čudotvorno gips s ruke deset mjeseci nakon što su mu ga stavili. Ali nešto nije dalo mira Andrewsu, i odlučio je na kraju postavljanje teksta ipak prepustiti malome koji je održavao stranicu. Baš kad je htio poći u laganu šetnju da bi još dodatno sebi sve objasnio, zazvonio je telefon. Bila je to gospođa Mollysob. Glas joj je bio razgaljen, ali s jednom čudnom dimenzijom ljutnje koja se nije mogla sakriti taman i da se željela.
«Pastore Andrews»- vikala je-«Ovog sam trena doživjela čudo! Kašljala sam, i skoro se zagutila! Nisam više imala zraka, gotovo sam poplavila jer nisam mogla disati! Doživjela sam čudo! Pastore, uistinu sam jaka u vjeri!»
Pastor se zahvalio svojoj vjernici, i napol čak sklopio slušalicu, jer je čvrsto odlučio izaći što prije iz svoje kuće u šetnju. Osim toga, bilo je nešto u tom pozivu što nije mogao objasniti, ali što ga je temeljito ljutilo. Gospođa Mollysob inače nije zvala kad bi doživjela čudo (jer bi joj zasigurno došao veliki račun za telefon) i zašto je baš danas, kad je vidjela invalida kako se diže iz kolica, imala potrebu prijaviti takvo što? Ubrzo je telefon opet zazvonio, a pastor je, znajući da ga to opet zove ista osoba, samo šmugnuo van.
Jesen je već bujala Queensom, i žuto-crvene su krošnje vitlale svoje grane nad ulicama New Yorka. Andrewsu ljepota tih žarkih boja nije pomogla smiriti misli. Raspoloženje mu je dodatno pokvarila činjenica da nije uzeo novčanik sa sobom, već su mu džepovi bili prepuni letaka protiv Adventista i Mormona. Inače bi ih dijelio prolaznicima, ali danas nije imao volje. Prolazeći pored raskršća, koje je vodilo u jednu ulicu prepunu beskućnika, čuo je uznemirujuću priču. Stari je John ustao iz kolica tijekom jednog susreta u obližnjoj Crkvi. Možda bi samo par dana prije Andrews pošao tim ljudima i objasnio im koja je to Crkva, ali danas, s ovom zbunjujućom prazninom, nije mogao. Ipak, srce mu se razgalilo kad je čuo ime tog starca. Shvatio je da svih tih godina pastorata nije saznao ime čovjeka koji je sjedio u zadnjem redu. Brzim je korakom skrenuo u tu ulicu, koju je dotad čitav život zaobilazio. Možda mu Stari John može objasniti što se to desilo u crkvi.
«Znate li tko je stari John?»-pitao je jednu staricu koja je u kolicima nosila staro željezo.
«Znam.»-rekla je-«Cijelo naselje priča o njemu! Ne znam gdje je sad, budući da trči poput zeca na tim svojim nogama, ali sigurno ćete ga naći u blizini.»
«Znate li vi gdje je John?»-pitao je netom jednog čovjeka koji je stavljao kartonsku kutiju na improvizirani krov svoje nastambe.
«Znam. Nosi hranu iz pučke kuhinje. Doživio je čudo danas u nekoj Crkvi!»
«To je moja Crkva! Ja sam pastor.»- odgovorio je Andrews trčeći prema kuhinji.
«Čekajte!»- viknuo je čovjek, pokazujući na svoju izbrazdanu, umjetnu nogu-«Možete li nešto učiniti s ovim?»
Pastor Andrews ga nije čuo. Vidio je Johna kako nosi kutiju s pecivima, sa smiješkom poput freske na licu. Prišao mu je i stavio ruku na rame.
«John....»
«Oh, velečasni!»-uskliknuo je starac-«Želite li pecivo?»
«Ne....nisam ja velečasni, ja sam pastor....»
«Uzmite sa sjemenkama! Imamo ih na pretek jer je pekar oženio kćer pa je rekao da će cijeli tjedan dostavljati u kuhinju! Dao bih vam i muffin, ali čuvam ih za Betty. Ona je šećeraš, znate. Uzmite.»
«John....recite mi....što se to danas desilo? Mislim, vi ste bili danas kod mene i....»
«Oh, časni.... Nije li Bog milosrdan? Pogledajte me, hodam, trčim, skačem, radujem se! A već samo tako mnogo puta izgubio i vjeru i nadu!»
Stari je John zagrlio Andrewsa. U ruke mu je stavio jedan muffin i potrčao s kutijom prema kartonskim kutijama u kojima su živjeli ljudi. Sve ovo je pastoru bilo previše. Odlučio je vratiti se kući. Hodajući ponovno pored krošnji žuto-crvenog New Yorka, svakim je korakom osjećao sve težu i težu prazninu u duši. Već je bio pred svojom kućom kad mu je ususret došla njegova zabrinuta žena.
«Moraš nešto učiniti! Ljudi su rekli da više neće dolaziti u našu Crkvu.»
«Zašto?»
«Govore da više nemaju namjeru doći kod nas radi nekog starca koji glumi da je invalid! Gospođa Mollysob ga je vidjela da igra za lokalnu baseball-momčad! Čak i vozi nekakav skupi automobil. Vele da ne žele biti u Crkvi s takvim ljudima, jer niti Isus ne bi bio s takvima!»
Pastor Andrews tužno je pogledao u pločnik pred sobom. Par listova koji su se crvenili iz blata bili su poput akvarela s Nebesa.
«Da stvar bude gora, gospođa Mollysob je prešla u Crkvu Istinskih Proroka i veli da tamošnji pastor štampa nekakve letke protiv nas! Rekla je da nikad nije istinski doživljavala Boga u našoj Crkvi i da ćemo na Sudnjem Danu propasti zajedno s ostatkom naše vjere. Moramo nešto učiniti, Jeremy! Moraš ih spriječiti da nas tako ocrne!»
Ali u srcu pastora Andrewsa nije bilo gnjeva. Još je dugo njegova žena vikala pored njega, dok je on mirno gledao krošnje, i po prvi put, s mješavinom tuge i spoznaje u svojoj duši shvatio što je naučio tog dana.
U ovom gradu, na njegovim ulicama i trgovima- postojao je Bog.
Bog koji je dizao invalide iz njihovih stolica.


Post je objavljen 31.10.2008. u 20:01 sati.