Marketing
Zašto u Zagrebu fali bazena
Na natječaj za preuređenje ureda jave se tri poduzetnika, Dalmatinac, Zagrepčanin i Hercegovac.
Dalmatinac i Zagrepčanin se odmah prihvate mjerenja, računanja i zapisivanja dok se Hercegovac šetkao okolo grickajuci čačkalicu i pijuckajući kavicu. Nakon sat vremena priđe Dalmatinac te kaže:
- Šjor, ja bi sve ovo ća vam triba moga napravit za 80 tisuća kuna: 30 za materijal, 30 radnicima, 10 za putne troškove i 10 meni.
Zatim priđe Zagrepčanin i kaže:
- Gospon, to bu Vas došlo 70 tisuća kuna: 30 za materijal, 30 radnicima i 10 meni.
Kada su se prva dvojica udaljila, dođe Hercegovac i kaže:
- Rođo, moja cijena je 270 tisuća kuna!
- Ajoj! - uzvikne gradonačelnik. - Pa nisi ništa niti mjerio niti računao. Daj mi objasni kako si došao do tog iznosa?
- Pa lijepo: 100 tisuća tebi, 100 meni, a 70 tisuća ćemo dati purgeru da napravi posao!
Za nekog Švicarca ili Njemca bi ovo bio vic, ali kod nas je to nažalost realnost, s tim da akteri ne moraju imati navedeno regionalno porijeklo :).
U maksimirski stadion je do sad uloženo 470 milijuna kuna da bi se dobilo ovo:
Maksimirska ljepotica
Postoji li netko tko vjeruje da su silni milijuni stvarno uloženi u izgradnju stadiona? Što se tiče Maksimira priči tu nije kraj jer da bi se stadion završio traže se višestruko viši iznosi od ovoga gore. Nekako mi se čini da postoje osobe koje ne žele da se taj stadion ikad završi.
Druga priča je Arena Zagreb. Kako sad stvari stoje Arena će biti završena, a čak će i lijepo izgledati. Međutim, treba li Zagrebu dvorana za 18000 ljudi, čija će nas izgradnja koštati blizu 100 milijuna eura? Tko će napuniti tu dvoranu? Koliko će koštati održavanje? Kako možemo očekivati da ćemo imati dovoljno kvalitetne sportaše da privuku gledatelje u tu dvoranu kad u gradu fali sportske infrastrukture i većina nema adekvatne uvjete za trening?
U gradu su trenutno u funkciji 2 i pol zatvorena bazena (2 olimpijska i jedan mali-25 metarski). Čak i plivački klubovi teško dolaze do termina za treniranje. Triatlonski klubovi su u još nepovoljnijoj poziciji jer im se termini naplaćuju po komercijalnom cjeniku (koji vrijedi za firme i sl.), a ne po cjeniku za sportske klubove. Pošto radim, ne stignem doći na ono malo klupskih termina pa sam osuđen trenirati u terminima građanstva. Pruge su često pretrpane. Većina ekipe dođe na kupanje pa nemaju razumjevanja za nas nekolicinu koji dođemo napraviti trening. Smetaju oni nama, ali smetamo i mi njima.
Koliko znam, slična je situacija s klizalištima, a gradu fali i atletska dvorana i tko zna što još.
Zašto onda veći prioritet ima jedna dvorana koja će se napuniti jednom u 3 godine, nego bazeni, klizališta i sve drugo što gradu fali? Megalomanski projekti po mom mišljenju dobiju prioritet jer je kod nas onaj vic sa početka ovog posta stvarnost. Kad od projekta vrijednog 100 milijuna eura „otkinete“ recimo 30% za sebe, prijatelje i rodbinu dobijete puno više nego da isto napravite na nekom puno jeftinijem projektu za bazen.
Čini se da bi jedina solucija bila da se napravi neki megalomanski projekt, prema kojem bi Pekinška plivačka kocka izgledala kao tuš kabina. Arhitekti, samo naprijed...
Post je objavljen 31.10.2008. u 11:06 sati.