Sutra ce biti 6. godišnjica kako je prestalo kucati srce
mog nerodjenog andjela tek u 12. tjednu trudnoće.
Znam da Bog ima svoje razloge i to zašto ga je baš pozvao
na dan svih Svetih....ali na mojim usnama jos uvijek
ostade pitanje...ZAŠTO... i ne zatomljeni jecaj u grudima...
Sometimes I just wanna hide 'cause it's you I miss
And it's so hard to say goodbye...em>
I Tebi u čast , andjele moj maji, napisah pjesmu koju želim sada
podijeliti sa svojim prijateljima, pjesmu koju sam pisala tebi,
...koju sam citala u danima tuge i sjete... kada sam
željela da me svi ostave da mogu biti na miru samo sa tobom...VRIJEME JE PREDUGO ZA ONE KOJI TUGUJU,
ZA BOL ONO NE POSTOJI....
NEROĐENOM DJETETU
Sada,
kada te više nema
moja je duša
kao oblak crni
prepun kiše
koja ne prestaje padati
satima, danima...
I dok pogled
upirem prema nebu
moje misli su s tobom.
Zvala sam te
svojim čedom,
postao si vrutak
moga mira
i svoju si prisutnost
užgao u meni.
Čekala sam te,
radovala ti se.
Ali, onda...
kada je tvoje srce stalo
i moje je srce stalo.
Utroba je moja
ranjena od ganuća
jer u njoj te više nema.
Budi blagoslovljen
anđele moj
i hvala ti
što si me
makar na tren pohodio
i nastanio se u meni.
Nikada te moje usne
prešutjeti neće,
niti će te srce moje
u zaborav pretočiti
jer djetinjim srcem
tebi pripadam.
Post je objavljen 31.10.2008. u 09:22 sati.