Med se topi u caju,potpuno,za razliku od mene u tebi
i tebe u ozbiljnoj glazbi,
predugi telefonski pozivi,nikada mjesta kada trebas
slobodan stol,uvijek pokvareni liftovi,
stepenice razmotane u beskonacnost,kao razgovor o politici,
i bas kada netko primjeti da se totalitarizam i demokracija
razlikuju samo u brojevnom sustavu
nestane slike i sve nanovo pocinje:glasovi cure iz zidova,
potpuno bestjelesni,vecer se spusta na dlanove,kao rudar
u jamu,ipak,cipele ostavljene
pred vratima dokazuju da postoje zivi,ali sto znaci zivjeti,
dok zima dolazi kotrljajuci se kao hladni dah iz mog grla,
i svija gnijezdo u tamnom alfabetu;svi ti uzurbani nepoznati
ljudi s poznatim imenom,popodne prelomljeno na dvoje,kao Koreja
caj u kojem je med vec do kraja otopljen,nerazdvojivo,
i ta viskozna otopina je ljubav;kako stici do tebe;kako te dohvatiti?
Post je objavljen 31.10.2008. u 01:59 sati.