Pregled posta

DAN 13, 29.10.2008. - Na konju (Malealea, Lesoto)

Razmišljao sam toliko puta kako li je to jahati. Sjećam se da sam jednom čak razmišljao o školi jahanja na zagrebačkom hipodromu. I uvijek se sve svodilo samo na razmišljanje... Nikad u životu nisam uistinu sjeo na konja... I vrijeme je da to promijenim.
Lesoto se promovira kao najnovija eko-destinacija, a Basotho poniji, koji su puno više nalik na konje nego na ponije, su najnovija turistička atrakcija. Ako nešto morate učiniti u Lesotu, to je jahanje ponija. Malealea je odlično mjesto za jahanje, a Malealea Lodge je bio pionir u ponudi te aktivnosti turistima. Kasnije su to kopirali razni drugi lodgeovi pa se danas jahati Basotho ponije može na nekoliko mjesta u Lesotu.
Mi izabiremo jahanje od pet do šest sati. Valjda je očito da kao početnici duže ne bi izdržali. A i ovih pet-šest sati je upitno. Pred recepcijom nas čekaju tri ponija i meni dodijeljuju najvećeg – svjetlosmeđeg ljepotana. Piše u vodiču: “Provjerite da su konji u dobrom fizičkom stanju. Da su dobro uhranjeni i da nemaju rana.” I kao poslušan turist kojemu je Lonely Planet gotovo poput Biblije, čekiram svog ponija. Nalazi su pozitivni. O ovim konjima se dobro brinu. Za razliku od onih neishranjenih koji pasu na pašnjacima u okolici sela ono malo trave što je ostalo nakon što su je pokosile koze, ovce, krave i razne druge živine.
Početak nije lak. Sjediti uspravno u tvrdom sedlu nije lagan posao, posebice kada teren kojim prolazimo nije ravan, već se cijelo vrijeme spuštamo pa dižemo pa spuštamo i opet dižemo. Ipak je Lesoto planinsko kraljevstvo i mi smo u potpunosti okruženi planinama od kojih neke prelaze i 2400 metara nadmorske visine. Poprilično je puno stijena i na trenutke me malo strah da se konj ne posklizne, a ja za njim u provaliju. Među planinama smjestili su se zeleni pašnjaci i tu nailazim ponovno na pastire, odjevene u raznobojne vunene Basotho pokrivače, i njihova stada.
“Kako li mogu biti tako zagrnuti? Pa vruće je!”, komentira Vesna.
Uistinu je malo vruće. Sunce je na ovim visinama dosta jako i, da ne znam, nikada ne bih rekao da sam na gotovo 2000 metara nadmorske visine. Krema za sunčanje je ovdje prijeko potrebna. Sjećam se Anda i jezera Titicaca u Peruu kada sam opasno pocrvenio od sunca koje mi se na prvi pogled činilo bezopasnim. Ovaj put ništa ne prepuštam slučaju i mažem se Niveom koju smo kupili negdje putem u onim južnoafričkim pustopoljinama.
Nakon sat vremena tijelo se mrvicu privikne na sedlo i postaje lakše biti na konju. Osim kada konj malo potrči, a ti počneš poskakivati u sedlu. Tada osjetiš svaki milimetar svojeg međunožja. I samo razmišljaš o kajgani.
Brzo hvatam konce i na trenutke se odvajam iz grupe i puštam svog svjetlosmeđeg konja da trči dok ja uživam u vjetru koji barem nakratko ubija vrućinu i ono sunce visoko gore na nebu. Nije tako teško upravljati konjem. Jedino se čovjek treba priviknuti na sedlo, a to nije mala stvar. Treba puno vježbe.
Zaustavljamo se kod Botsoela slapa. Nema puno vode. Samo jedan malo veći mlaz i razočaranje sviju prisutnih je očito. I upravo tamo, pred tim “slapom”, obećajem samom sebi da razgledavanje nikakvih slapova više ne dolazi u obzir. Osim Viktorijinih, naravno.
Još veće razočaranje su pretpovijesne pećinske slike bušmana, odnosno naroda San. Spuštamo se s lokalnom vodičkom po kamenjaru do pećine. Sunce nas i dalje nemilosrdno tuče.
I vodička nam ponosno nakon desetak minuta pješačenja pokazuje prstom prema stijeni: “Ta-taa. Bushman painting!”
“Aha. Ok.”, bila je naša reakcija koja ona očito nije očekivala.
Nekoliko jednostavnih crteža ljudi nacrtanih crvenom bojom na stijeni. Mnogi teško prepoznatljivi. Istina je da je nešto načrčkano na stijeni, ali tih par crteža je moglo nacrtati i bilo koje dijete. Nismo očekivali Altamiru ili Lascaux, ali ovo što smo vidjeli, dovoljno je samo da ostatak dana provedemo u šalama na račun “čuvenih” i “prekrasnih” pretpovijesnih crteža u okolici Malealee.
Natrag u lodge stižemo nakon malo manje od pet sati jahanja. S bolovima u dijelovima tijela koje smo mislili da ne mogu boljeti. Sada razumijem onog Australca od sinoć. Ono njegovo “Proveo sam četiri dana u sedlu.” bio je izraz ponosa zbog vlastitog postignuća. Jer biti u sedlu pet sati je puno. I bolno. Ali biti u sedlu četiri dana je...nezamislivo.