Pregled posta

DAN 11, 27.10.2008. - Kako ući u Lesoto bez vize (Malealea, Lesoto)

Vesnu i dalje drži paranoja. “Vedrane, probudi se! Netko nam je pred vratima!”, probudila me negdje oko 2 ujutro. Pa ponovno u 3. Pa u 4.... Nije da sam se naspavao. Lokalni pijanci su, čini se, cijelu noć hodali gore dolje našom ulicom, vjerovatno i spavali na našem pragu, ali zatvoreni u kolibici, mi smo bili u nekom drugom svijetu. Šteta što Vesna to nije shvatila... Paranoja je drži već danima i mislim da je se neće tako brzo riješiti... Barem ne u Africi...
Opskrbljujemo se u lokalnom Sparu (gotovo svako mjesto ima jedan). Ne znamo kada ćemo imati sljedeću priliku za opskrbu. Idemo u Lesoto, a tamo je stanje...nešto malo drugačije...
Pustinja nas i dalje prati. Nikako da više izađemo iz nje. Već smo umorni od te sivozelene boje, pa i žute boje opaljene trave koja nakon nekog vremena zamjenjuje onu sivozelenu. Gradovi su i dalje veoma rijetki, jedan od drugog udaljeni po stotinjak kilometara. U međuprostoru samo par farmi ljudi koji, zaključujemo, moraju biti mentalno retardirani da tamo žive. Zaustavljamo se u jednom od gradova. Middelburg mu je ime. I to zvučno ime je jedino što taj grad ima za ponuditi. Prašnjave, prljave ulice, neugledne zgrade, besposleni ljudi koji nemaju što raditi, nego samo negdje neodređeno gledaju u daljinu i fokusiraju pogled tek kada kroz grad prođe neki stranac. Poput nas. Stajemo na benzinskoj da natankamo naš autić. Tko zna kada ćemo sljedeći put imati priliku. Oko nas se odmah okuplja nekoliko lokalaca koji nam pokušavaju uvaliti limene životinje, male vjetrenjače i razne druge skulpture napravljene od lima. Moraju biti od praznih limenaka piva ili coca cole, razmišljam. To je ovim ljudima jedina zanimacija – ispijanje piva ili coca cole i pravljenje skulptura od praznih limenki. I gledanje u daljinu...
U Middelburgu napuštamo dobru cestu i koristimo sporednu. Ovdje se još više prorjeđuju naselja, ali su zato učestalije rupe na cesti. Moramo biti oprezniji. Vozimo slalom. Većina rupa se pokušalo pokrpati nabijenom zemljom, ali bezuspješno. A uz rupe putem izbjegavamo i veliku kornjaču, ovce, krave, neke ptice lešinarke koje se nasred ceste gozbe na nekoj lešini nalik na povećeg štakora...
Kako se približavamo granici, sve smo nemirniji. Službeno bi nam trebala viza jer Hrvatska nije ni na listi onih zemalja čiji građani ne trebaju vizu, kao ni na listi onih koji trebaju vizu, ali koju je moguće dobiti na granici. Znači, trebali smo je unaprijed nabaviti u nekom veleposlanstvu Lesota. Ili u britanskom veleposlanstvu u Zagrebu koje je za jednu običnu vizu za Lesoto tražilo 480kn i hrpu papirologije. I tako se mi približavamo granici bez vize u putovnici. S nadom...
Van Rooyen's Gate je ime graničnog prijelaza između Južne Afrike i Lesota, smješten u potpunoj zabiti i jedne i druge zemlje. “Bit će lakše proći granicu u zabiti.”, zaključujemo i razmišljamo već o “additional fee” (dodatnoj pristojbi) koju smo spremni platiti za vizu. I kako to formulirati da ne ispadne kao da nudimo mito... Južnoafrikanci nam pečatiraju putovnice i bez problema nas puštaju naprijed. Sada slijedi teži dio. Oboje stavljamo putovnice u tamnocrvene korice za putovnice Europske Unije koje sam uspio naći u zračnoj luci u Dubaiju. “Možda ih zafrknemo.”, nadamo se. Na šalteru dajemo putovnice. Mlada službenica gleda samo korice i daje svakome po jedan formular za ispuniti. Brzo ga popunjavamo jer osjećamo da nam se sreća smiješi i bolje nestati odavdje prije nego li se predomisli. Vraćamo formulare, službenica otvara putovnice i udara pečat u svaku. Dobrodošli u Lesoto! Tražili smo 5 dana boravka i 5 dana boravka nam je odobreno. Pitam za plaćanje. “Samo trebate u sljedećoj kućici platiti ZAR 4,00 cestarine.”, kaže službenica. Zahvaljujemo, pozdravljamo je, plaćamo cestarinu i nestajemo s granice. I tako smo mi ušli u Lesoto bez vize. Besplatno. I uštedjeli 480 kuna!
Lesoto je kraljevina omeđena sa svih strana teritorijem Južne Afrike. Veličine je malo veće od Slovenije i sa Slovenijom ima još jednu dodirnu točku – kao i Sloveniju, tako i Lesoto traje pun kurac sati za proći. Ceste su loše. Doduše, asfaltirane jesu, ali loše. I kilometri se prolaze jako jako sporo. Lesoto je puno siromašniji od svog velikog brata i nezaposlenost je ovdje oko 45%. Ali zato je, za razliku od Južne Afrike, u potpunosti neiskomercijaliziran. I upravo to tražim! Tražim pravu Afriku! Promatram polja i pašnjake i mnogo krava, koza i ovaca s pastirima, mnogi umotani u tradicionalne pokrivače Lesota. Mašu nam. Mi mašemo njima. I gestikulirajući od nas traže hranu. Međunarodne organizacije procjenjuju da je 26% stanovništva Lesota, od ukupno 2.1 miljun, neishranjeno. Primitivne kuće, zapravo straćare, tzv. shared taxi (kombi prijevoz) umjesto međugradskih autobusa, nepostojanje semafora i rijetki prometni znakovi samo su nam dokaz da smo zaista u pravoj Africi...
Pokušat ćemo naći smještaj u Malealea Lodge u središnjim planinama Lesota. Lesoto je planinsko kraljevstvo i promovira se pod sloganom “Kingdom in the Sky”. U kraljevstvu nema točke niže od 1000 metara, a mnoge su planine i preko 3000 metara nadmorske visine. Najviša točka Lesota je Thabana-Ntlenyana s 3482 metara visine i najviša je planina u Africi južno od Kilimandžara.
Malealea je malo selo u planinama gdje su Britanci u vrijeme dok je Lesoto bio njihova kolonija (1884.-1966.) izgradili svoju trgovačku postaju. Mnogo kasnije je tu postaju kupila obitelj Jones i pretvorila je u dražestan lodge sa spektakularnim pogledom prema planinama. Lodge je poznat po jahanju ponija u trajanju od nekoliko sati do nekoliko dana. I zbog toga ćemo se pokušati pojaviti na njegovim vratima bez rezervacije, iako je ovdje visoka sezona. Nakon malo više od sat vremena asfaltirani put prestaje i počinje vijugavi makadam kroz planine. Zaustavljamo se nakratko na Vratima Raja, planinskog prijevoja s kojeg se pruža nevjerovatan pogled na polja i pašnjake, sela i planine u daljini. I kiša će. Već neko vrijeme se sprema. Čujemo grmljavinu. Zatamnilo se poprilično. Ubrzavamo da nas kiša ne uhvati usred ničega. Moglo bi biti i odrona ako krene pljusak. I upravo po našem dolasku u Malealeu počinje padati kao iz kabla. Promatram kišu i planine koje dobivaju na magiji. Grmi.
Imamo sreće i nalazimo sobu s kupaonicom. Nakon prijeđenih 550 kilometara prvo što trebamo je jedan dobar, topao tuš. Jer oboje smrdimo kao tvorovi.
U 8 smo već u krevetu. Za dva sata će isključiti i generator za struju. Padamo u san osluškujući kišu...