Danas, Crkva na putu, u životnoj borbi, slavi onu koja se nalazi
već u trijumfu, u konačnoj nebeskoj slavi. Nemoguće da slavi
svakog pojedinog u slavi, Crkva »jednom svetkovinom časti sve
svete« – kako to lijepo izriče i molitva današnje svetkovine.
Njihovo je mnoštvo veliko, kako to svjedoči i sv. Ivan u svom
Otkrivenju kad kaže:
»Vidjeh: evo velikog mnoštva, što ga nitko ne mogaše izbrojiti,
iz svakoga naroda gdje stoji pred prijestoljem.«
U tom se mnoštvu nalaze i toliki sinovi i kćeri iz našega naroda,
među njima, vjerujemo, i zagrebački pomoćni biskup, sluga Božji
dr. Josip Lang, koji je umro baš na današnji dan. Sve to silno,
neprebrojivo mnoštvo u radosti stoji »pred licem Jaganjca«.
Gospodin je u svome govoru na gori svečano obećao i zajamčio
blaženstvo svima siromašnima u duhu koji nisu robovi prolaznih
dobara, krotkima, onima koji gladuju i žeđaju za pravdom,
milosrdnima, onima koji su čista srca, tolikima u povijesti
progonjenima zbog pravde, tolikima potlačenima,
obespravljenima, oklevetanima.
Svemoćno javno mnijenje koje ovdje čini tolike nepravde, s onu
stranu groba bit će osuđeno, raskrinkano, a njegovim će žrtvama
čast i sloboda zauvijek biti vraćene.
Svi koji su vjerovali u Kristova blaženstva bit će doista i blaženi.
Svi koji su morali gledati kako zlo trijumfira nad dobrom, nepravda
nad pravdom, ropstvo nad slobodom, klicat će zbog konačnog
trijumfa dobra nad zlim.
Podrijetlo svetkovine Sviju svetih valja tražiti na Istoku već tamo u
IV. stoljeću. Ondje se u Antiohiji slavio blagdan svih svetih mučenika
na prvu nedjelju po Duhovima. U VI. je stoljeću isti blagdan na isti dan
uveden i u Rimu, a 100 godina kasnije papa Bonifacije IV. stavio ga je
na 13. svibnja, dan u koji je poganski hram Pantheon, posvećen svima
bogovima, pretvorio u crkvu na čast Bogorodici i svima svetim
mučenicima. I tako je taj nekadašnji poganski spomenik dobio naziv:
»Sancta Maria ad Martyres« – crkva svete Marije i svetih mučenika.
Kako je poznato, Pantheon je vrlo originalna građevina s otvorenom
kupolom kroz koju ulazi svjetlo. Na svetkovinu Svih svetih kroz taj je
otvor padala u crkvu kiša rumeno žarkih ruža, lijep simbol svetih
mučenika i njihove Kraljice. Bilo je to za vrijeme svečane svete mise.
Papa Grgur IV. premjestio je god. 835. svetkovinu Sviju svetih na
1. studenoga.
Vjerojatno zbog jednostavne prikladnosti, kako to u XII. stoljeću
svjedoči Ivan Beleth. Prikladnost se sastojala u tome što je nakon
završene žetve i berbe bilo lakše osigurati hranu i piće za veliko
mnoštvo hodočasnika koji bi tom zgodom nagrnuli u Rim.
Glasoviti Alcuin, učitelj cara Karla Velikoga, bio je jedan od velikih
širitelja svetkovanja blagdana Sviju svetih. On je bio rodom iz Yorka
u Engleskoj, a Kelti su već u starini smatrali svetim prvi dan
studenoga koji je po njihovu sudu označavao početak zimskoga
godišnjeg doba.
Neki zbog toga misle da je blagdan Svih svetih prebačen od 13.
svibnja na 1. studenoga pod anglosaskim i franačkim utjecajem, a ti
su narodi baštinili opet neke tradicionalne religiozne običaje starih
Kelta.
Svetkovina je Sviju svetih jednako popularna kako u istočnoj tako i u
zapadnoj Crkvi. Njezinu ljepotu neka nam u svome Govoru za nedjelju
Sviju svetih posvjedoči u ime istočne Crkve njezin veliki srednjovjekovni
teolog Gregorije Palamas. Njegov se utjecaj u istočnoj može usporediti
s utjecajem sv. Tome Akvinskoga u zapadnoj Crkvi.
On je baš kao i Anđeoski naučitelj bio pravi mistik.
Spomenimo da se Palamas rodio u Carigradu oko god. 1296., postao
solunski nadbiskup oko god. 1340. te umro u tom gradu god. 1359.
Evo nekoliko njegovih misli:
»Kad prorok u psalmu kaže: ’Bog čini čudesne stvari u svojim svetima’,
onda dodaje: ’On će dati snagu i hrabrost svome narodu’ (Ps 67,36).
Promatrajte umom snagu tih proročanskih riječi.
Bog će čitavom svom narodu dati snagu i odvažnost.
Bog nije pristran ni prema kome.
Pa ipak on čini čudesa samo svojim svetima.
Sunce s visine jednakim (…) obiljem prosipa svoje zrake na sve;
no ipak mogu ga vidjeti samo oni koji imaju oči i koji ih nisu zatvorili:
i samo se tim čistim pogledom svojih očiju raduju čistoći svjetla…
Tako i Bog s nebeskih visina daje bogatstva svoje milosti.
On sam je izvor spasenja i svjetla iz kojeg se vječno slijeva milosrđe
i dobrota. Pa ipak ne koriste se svi ljudi bez razlike njegovom snagom
i milošću da bi se savršeno vježbali u kreposti i ostvarivanju čudesa,
već samo oni koji su svoje odluke proveli u djelo te koji su prokušani
činima svoje pripadnosti Bogu i svojom vjerom; oni koji su se potpuno
odvratili od zla, prianjajući čvrsto uz Božje zapovijedi te upirući pogled
svoga duha u Krista, Sunce pravde.
Krist ne samo da nudi nebo onima koji se bore, već ih i bodri ovim e
vanđeoskim riječima: ’Tko god mene prizna pred ljudima, priznat ću i
ja njega pred svojim Ocem nebeskim’ (Mt 10,32).
Vidite, nikad ne možemo očitovati svoju vjeru i javno se opredjeljivati za
Krista ako nismo od njega primili pomoć i snagu.
A s druge opet strane naš Gospodin Isus Krist u budućem vijeku neće
govoriti nama u prilog i neće nas predstaviti svome Ocu ako u nama nije
naišao na povod da bi nas tamo gore sjedinio s njime.
Ukoliko je Božji sluga, svaki se između svetaca u svom prolaznom životu
i pred smrtnicima izjašnjava za Krista. On to čini u kratkom razmaku
vremena i u prisutnosti maloga broja ljudi.
A naš će se Gospodin Isus Krist, koji je Bog te gospodar neba i zemlje,
izjasniti za nas u svijetu vječnosti, pred Bogom, svojim Ocem, okružen
anđelima i arkanđelima i svim nebeskim silama, u prisutnosti svih ljudi,
poslije Adama sve do konca vjekova. Jer svi će uskrsnuti i pojaviti se
pred Kristovim sudištem.
Dakle, u prisutnosti sviju i pred pogledom sviju on će učiniti da njegovi
budu prepoznati, on će proslaviti i okruniti one koji su mu do kraja
pokazali svoju vjeru.«
Palamasovo se razmišljanje potpuno poklapa s Ivanovim Otkrivenjem
u kojem stoji: »Pobjednik će tako biti obučen u bijelu haljinu; njegova
imena sigurno neću ’izbrisati iz knjige života’; štoviše, njegovo ću ime
priznati pred svojim Ocem i njegovim anđelima« (3,6).
Kao građu za duhovno razmišljanje na današnju svetkovinu i sutrašnji
spomendan vjernih mrtvih navodim nekoliko misli i iz bogate ostavštine
pokojnoga pape Pavla VI. On je u podnevnom nagovoru prije Anđeoskog
pozdravljenja vjernicima, okupljenima na Trgu sv. Petra u Vatikanu, na
današnji dan god. 1965. rekao:
»Vi i danas želite naš pozdrav i naš blagoslov.
Dat ćemo vam ih rado razmišljajući kako ova dva dana – blagdan svetih i
spomendan pokojnih – praktički zaključuju ciklus liturgijskih blagdana
godine te pružaju veoma spasonosne misli koje naše razmišljanje
prenose sa scene ovoga svijeta na onu budućega.
Misao na sve svete potiče nas na razmišljanje kako naš život mora biti
svet i dobar, shvaćen u funkciji budućega života te kako imamo
odgovornost da ga postignemo.
Spomen na mrtve ispunja nas potresenošću zbog tolikih uspomena i
ozbiljnih razmišljanja koja su povezana s mišlju na smrt.
Molimo za naše pokojne, ali i za njihovu duhovnu pomoć!
Gospa, Kraljica neba, neka primi te naše molitve te od njih načini most
između sadašnjega i onoga budućega života; neka nam bude Majka
i u nebeskom životu!«
Post je objavljen 01.11.2008. u 10:58 sati.