Marketing
from a distance
uvijek se raspičkam dok slušam coldplay. yellow i fix you.
i nekako
"for you i'd bleed myself dry"
me uvijek pogodi nespremnu.
zašto uvijek postoje osobe za kojima ćemo mi vječno patiti a one će nas uvijek previdjeti?
zašto postoje osobe za koje smo sigurni da ih beskonačno razumijemo i da bi ih usrećili samo da uhvatimo njihov pogled i dobijemo šansu biti ono što zapravo jesmo bez maski bez straha da nismo dovoljno dobri i bez one glume koju uvijek navučemo?
da bar postoji.. neki svijet koji je u potpunosti iskren. ne ovaj stvaran, ne bi bilo dobro da je u potpunosti iskren, nego neki strani, gdje ponekad možemo zaviriti u snovima.
astralni. u ovom svijetu bi svi naši potencijali bili ispunjeni, naša karma ostvarena i pokazalo bi se tko je kakav- nitko ne bi bio loš- jer nitko nije loš. sve bi se vidjelo, svi motivi koji ljude nagnaju da se ponašaju ružno, svi skriveni motivi koji su nekog nagnali da se ponaša lijepo, i svi osjećaji koje ne bi morali artikulirati nego bi samo- bili. postojali. vidljivi.
tad više ne bi bilo osoba za kojima patimo. jer uvijek patimo s razlogom- svaka patnja donosi nešto dobro- bile to nove osobine, vrline, spoznaje... pokretanje nečega. svaka.
duboko vjerujem u to, i u ideju da sve ima nekog smisla. a i ako nema, ja si zamišljam da ima, pa automatski ima... ako me kužite :D
u stvari ono što sam htjela reći jest da tad nebi bilo osoba za kojima patimo, jer bi svaka ta fatalna osoba uvidjela da mi patimo s razlogom, zbog nekih kvaliteta koje posjeduje, a u tome istome bi vidjela i naše kvalitete i proviđenost. ah prehladno zvučim. vidjela bi se samo
LJUBAV ljubav ljubav ljubav ljubav jedino što je bitno je ljubav
bili bi preplavljeni ljubavi svi na svijetu da se vidi. jer svi volimo- tvrdili mi da smo EMOCIONALNO ISPRAŽNJENI ili ne. tvrdimo mi da ne želimo biti s nekim, da ne želimo vezu, da se ne želimo vezati.... ajme majko. otkuda svi ovi nazivi?! zašto ne samo- ljubav?
ovaj tekst kreće u krivom smjeru. u svakom slučaju poanta je u tome
da te osobe.. oke prestajem govoriti u pluralu sad. da ta osoba zna da vidim i znam i čujem i osjećam i da postojim i da krv kola mojim venama i da sam zapravo... skrovito i u dubini duše... fan coldplaya,
stvari bi bile drukčije. nažalost nema tog trenutka, nema te šanse koju bi dobila da pokažem. onu stranu mene koja nije ni ekstremna ni iritantna već samo zrelo pičkasta.
zašto nemam te šanse?
a ne znam... valjda zbog patnje. valjda ima nekog smisla. možda da se naučim distancirati od osjećaja. (iako mi zasad nejde najbolje)
"when you love someone, but it goes to waste."
Post je objavljen 29.10.2008. u 15:16 sati.