Marketing
Jučer sam rekla Muškarcu „Znaš ti što bi ja volila imat doma?“
Našto je on odgovorio „znam“ te počeo nabrajat. Stajala sam tamo i slušala nekakve megalomanske želje.Stoički sam dakle saslušala to izlaganje i čudom se čudila tko je to tako pretenciozna osoba? 
O kome on to priča?
Zatim sam rekla „ma ne to. Znaš što bi ja volila imat doma?“.
Našto je on rekao „znam“ te počeo ponavljat sve što je već rekao. 
Naglašavajuć time nečije megalomanstvo.
Budući da nije bilo ni vrijeme ni mjesto da se naglašava megalomanstvo i neskromnost , crni su dani pred vratima, nije zgodno bit neskroman, to sam ga prekinula u sred nabrajanja te ponovila
„ma ne to. Znaš što bi volila imati doma?“.
Ovaj je udahnuo zrak te krenuo ponovo nabrajat, onda sam shvatila da sa muškim rodom ti ne moš logičnim putem ,
ne moš u stvari nikako 
, nego ga brutalno prekinut i razgovarat sa sobom, jer s njima pokušat razgovarat to ti je noćna mora.
E sad.
Ponovila sam daklen „Znaš ti što bi ja volila imat doma“, međutim poučena gornjim iskustvom nisam mu dala da dođe do riječi nego sam nastavila „volila bi doma imat one ručke iz tramvaja“.
„Koje ručke iz tramvaja?“
„Pa one za koji se ljudi u tramvaju drže“
„Ti stvarno nisi normalna“ rekao je ovaj „kad bi to imali doma mogli bi odma u Vrapče“.
E to me malo uvrijedilo pravo da vam kažem. 
Neka on ide u Vrapče ak mu se tamo tako sviđa ja ću ostat doma.
Sa svojim ručkama.
To sam si mislila al mu to nisam rekla. Reći ću mu kasnije kad ću ga posjećivat na Odjelu.
Nnnda. Ovim primjerom sam htjela samo pokazati kako ni doma u stvari nisam shvaćena. 
Mi genijalni ljudi u stvari uopće nismo shvaćeni.
No se tješim da ni Einstain, ni Galileo, ni Newton, ni mnogi drugi nisu bili shvaćeni. Bili su ispred svoga vremena. I prostora. I Da Vinci, s kojim se najviše volim usporedit nije bio shvaćen.
Eto. Tako prolaze moje napredne ideje.
A sad da pojasnim.
Ručke iz tramvaja bi stavila doma u svaku prostoriju.
I onda bi se za njih držala. Meni to genijalno. U kupaonu bi stavila jednu. U kuhinju drugu. U hodnik treću. I tako bi išla po stanu. Svuda bi ih stavila i ondak bi se za njih držala. I gosti bi se mogli držati za njih kad mi dođu. Na primjer ako ih boli ruka, mogli bi ju stavit i odmorit u te ručke. Ili ako su si malo popili, gosti mislim, mogli bi se povratit ravnotežu tim ručkama.
Svašta bi se još dalo s njima napravit, ali sam indisponirana općim nerazumijevanjem mojih fenomenalnih ideja i neosporne genijalnosti pa više uopće neću o tom govorit.
U stvari sam uvrijeđena! Tak!
Post je objavljen 29.10.2008. u 09:27 sati.