Marketing
...lutka bez osjećaja...
Novi snovi,likovi i priče
na novoj pozornici
moje iluzije.
Bezbroj puta čovjek gubi sve
i stalno pri tom umire,
dižem se iz pepela poput Feniksa,
budi se lutka
koja je sve izgubila.
...
Ranjive i suzne oči sad su
dvije kugle staklene,
ne traže više tvoje korake.
Skinula sam šminku lažnog osmijeha
i usne sad iskrene stoje,
usne koje ne govore.
Pogledaj moje lice,
pogledaj kako nijemo stoji
i ne strepi,
ta lutka više ne pokazuje koliko se boji...
Vidiš li nešto neobično na njemu,
vidiš li onaj sjaj ili tugu?
Teatar sve izmjeni,
pozornica te promjeni
i živiš prateći kulise,
samo kulise se mijenjau.
I kosa beživotno pada,
nema u njoj zanosa i mirisa,
nije isprljana tvojim dodirima.
I sama tražim tragove po koži,
zar su izblijedili,
zar bi tragovi na porculanu vrijedili?
Odnijelo ih vrijeme ili volja?
Na lutci od porculana
ne stoje slova tvoga imena...
Pokušava pomaknuti usne,
reći još koju riječ za kraj...
gdje je onaj osjećaj?
Strast,
požuda dok ga gledam,
strepnja da ću pogriješiti,
strepnja da dignem ruke u zrak
i pred ljubavi se predam...
Ne,u mislima samo pitanje:
Tko si ti?...
Ja nisam marioneta,
ja sam lutka
od porculana,
i nije grijeh,pokušaj,
razbij me!
Ne, ja ne dam se...
A što je ostalo u grudima,
ispod onih crnih haljina?
Što sam od svega sačuvala?
Srce?
Taj kamen od kobalta,
još je tu negdje,
u grudima,
ispod šminke i vremena.
Post je objavljen 28.10.2008. u 20:04 sati.