Moj prijatelj Antonio zaljubio se u kolegicu s posla. Rade u istom laboratoriju. Osim sto je nekoliko godina stariji od nje, Antonio je i njezin nadredjeni u internoj hijerarhiji. Nedavno je skupio hrabrost i djevojci izjavio ljubav. Tu pocinju njegove ljubavne i gramaticke nedoumice.
Djevojka je Japanka, a Antonio je porijeklom iz Argentine. Mozda zato sto su njih dvoje od pocetka komunicirali na japanskom pa mu je to izgledalo sasvim logicno, ili mozda zato sto je htio ostaviti dobar dojam, Antonio joj je svoju izjavu ljubavi uputio na japanskom. Toliko je zelio djevojci otvoriti svoje srce da vise jednostavno nije mogao cekati.
Ona je reagirala iznenadjeno i zateceno, sto je on naravno i ocekivao. Kad se vec bio poveselio da stvari teku povoljno za njega, ona se uspjela pribrati. Nastavila je pricati stalozenim tonom i birajuci rijeci. Tesko je bilo reci prihvaca li ga ili odbija. Govorila je ne rekavsi mnogo.
Nije se Antoniju toliko smezuralo srce od onoga sto mu je djevojka rekla, koliko zbog nacina na koji je to izrekla. - Zamisli - rece mi on - nastavila je sa mnom upotrebljavati keigo, kao da se nista nije dogodilo!
- Nema nade, ja je ne zanimam... - uzdahnuo je Antonio gledajuci ohladjenu kavu za svojom stranom stola u Starbucksu.
Mom prijatelju kao da su sve ladje potonule zbog izvjesnih gramatickih formi koje je u razgovoru upotrijebila njegova izabranica. Zvuci neobicno, premda je u kontekstu Antonio mozda bar malo bio u pravu. Keigo ili izrazi iz postovanja u japanskom jeziku nose ne samo cisto lingvisticko, vec i kulturoloski nabijeno znacenje koje je nerazdvojno vezano uz unutrasnju dinamiku japanskog drustva.
Japanci koriste keigo kad zele oznaciti postovanje prema sugovorniku ili trecoj osobi, u slucajevima kada je ta osoba starija po godinama, na visem stupnju u drustvenoj hijerarhiji, ili kad je ne poznajemo dovoljno da bismo joj se obracali normalnim nacinom. Keigo koristi ucenik u odnosu na profesora, zaposlenik u odnosu na sefa, mladji kolega u odnosu na starijega, i tako dalje. Upotrebljavajuci keigo u razgovoru, sugovornika podizemo na lingvisticki pijedestal. Pokazujemo respekt, ali i psiholosku distancu izmedju sebe i te druge osobe. Drugim rijecima, na drustveno prihvatljiv nacin spustamo se na nizu razinu od doticne osobe!
Ne mogu se oteti razmisljanju kako se Antonijeva izabranica tog fatalnog dana po svoj prilici posluzila nekim od sljedecih gramatickih oblika iz bogate riznice japanskog jezika (i time Antonija izbacila iz takta):
1. Pet arhaicnih honorifickih (keigo) glagola, cesto koristenih u svakodnevnom japanskom jeziku. Glagole iz razumljivih razloga treba upotrebljavati uvijek u odnosu na druge osobe, a nikako na samog sebe - jer ne prilici se vlastitu osobu uzdizati na pijedestal:
- irasshaimasu (umjesto regularnog imasu/ikimasu/kimasu = biti; ostati/ici/doci)
- gozaimasu (umjesto arimasu = biti/postojati)
- nasaimasu (umjesto shimasu = raditi, ciniti)
- osshaimasu (umjesto iimasu = reci, govoriti)
- kudasaimasu (umjesto kuremasu = dati)
2. Kao sto postovanje izrazavamo podizanjem respekta prema drugima, tako je moguce samoga sebe (lingvisticki) spustiti na nizu razinu, odnosno pokazati vlastitu skromnost (smjernost). To se postize upotrebom sljedece grupe glagola (koje - analogno prvoj grupi - koristimo samo za vlastitu osobu, a nikako prema drugim osobama):
- orimasu (umjesto regularnog imasu = biti; ostati)
- mairimasu (umjesto ikimasu/kimasu = ici/doci)
- itashimasu (umjesto shimasu = raditi, ciniti)
- mooshimasu ili mooshiagemasu (umjesto iimasu = reci)
- sashiagemasu (umjesto agemasu = dati)
- itadakimasu (umjesto moraimasu = primiti, dobiti)
Izjava ljubavi u keigo stilu? Hmmm...
3. Za ice i pice postoje posebni glagolski oblici postovanja:
- meshiagarimasu (gramaticka povisilica za glagole jesti/piti) i itadakimasu (snizilica za isto).
4. Prefiks o- ili go-: pred neke rijeci u japanskom jeziku stavlja se prefiks kojim se oznacava postovanje - prema sugovorniku, ne prema objektu koji se spominje! Na primjer: o-bento (japanski lunchbox), o-mizu (voda), o-sake (rakije, rakije amo), i mnogi drugi. Zanimljivo je da se prefiks o- stavlja pred rijeci japanskog porijekla, a go- se koristi za one kineskog porijekla (go-ryoushin = vasi roditelji; go-kyoudai = vasa braca, itd.).
5. Antonio nece biti sretan kad ovo cuje, no neodredjen nacin izrazavanja kakav je u intimnom razgovoru upotrijebila njegova izabranica, u nekim se situacijama moze shvatiti kao jos jedan od nacina izrazavanja postovanja. Cak i ako se doticna dama na taj nacin sasvim lijepo izvukla iz nezgodne situacije, ne osjecajuci se duznom dati ikakav decidirani odgovor!
Jos jedan primjer primijenjene lingvistike:
Kucanica ulazi u slasticarnicu kupiti kolaca. Za Muzica, Malu i sebe (ako nije na dijeti) namjerava kupiti po komad. Strepeci unaprijed ima li teta slasticarka u taj kasni sat na polici dovoljno kriski kolaca, Kucanica ce ljubazno zatraziti: - Mittsu hodo kudasai (oko tri komada, molim). Ne izjasnivsi se tocno koliko komada hoce, jer mozda su joj dovoljna dva a mozda i cetiri, Kucanica ce pokazati savrsenu uvidjavnost prema teti slasticarki, koja se nece morati crvenjeti ukoliko joj doista ponestane koji komad - i time ce spasiti obraz objema!
Ova lista gramatickih oblika postovanja u japanskom jeziku nema namjeru biti potpuna ni sveobuhvatna - dapace, neke vazne oblike nisam ni spomenula. To ionako nije ni bila moja namjera. Jednako se tako ne namjeravam raspisati o tome koliko je cak i Japancima, a kamoli nama strancima, tesko nauciti ispravno koristiti sve keigo oblike u svakoj prilici u izuzetno kompleksno organiziranom drustvu kakvo je Japan.
Ono sto se cijelo vrijeme spremam zapitati jest nesto sto se tice mog (ne?)sretno zaljubljenog prijatelja i izabranice njegova srca. Keigo i respekt po strani, ono sto ja zelim znati to je: bi li ishod one sudbonosne veceri bio drukciji u drugim okolnostima?
Da je Antonio te veceri sjedio s dragom u nekom kissatenu (japanskom kaficu) ili karaoke baru umjesto u svom laboratoriju za molekularnu biologiju, bi li djevojka uspjela nacas zaboraviti da je Antonio njezin stariji i nadredjeni kolega, spustiti se na istu lingvisticku i psiholosku razinu i jasnije reagirati na iskrene rijeci zaljubljena muskarca, ako ne i uzvratiti osjecajima?
Da je Antonio istih godina i u istom rangu sa svojom kolegicom i da izmedju njih ne postoji staleski zid, bi li ona duze oklijevala da mu kaze kako stvari doista stoje?
Da je Antonio umjesto na japanskom, svoju izjavu ljubavi uputio na engleskom ili cak svom materinjem spanjolskom jeziku (olé!), bi li cijela prica izgledala romanticnije, nesputanije, ili bar jasnije za njih oboje?
Teska pitanja. Jer, ako gramatika ljubavi i postoji, cini mi se da nije tako pravilna kao japanska gramatika...
EPILOG: prema Antonijevim vlastitim rijecima, umilna gejsa na koncu se pretvorila u opakog samuraja. Mislim da to dovoljno govori.
Post je objavljen 28.10.2008. u 16:20 sati.