Svijet je poludio.
Ljudi su ludi. Većinom.
Svijet nije poludio prije nekoliko godina, ili desetljeća, ili stoljeća...
Pa čak ni prije nekoliko tisućljeća.
Svijet je počeo luditi davno prije. Ludilo je počelo prije 10 do 15 tisuća
godina. Tada je započeo ljudski "pad". Čovjek je istjeran iz raja. Ili je
sam odlučio otići (svejedno je). Harmonija koja je vladala tisućama godina
(barem tako navode razni autori koji proučavaju to područje), nestala je,
a čovjek je, najprije polako, a onda sve brže i odlučnije, krenuo prema svome
kraju. Svojim ponašanjem, svojim odlukama, svojim načinom života, svojim
hijerarhijama, svojim religijama, svojim paranojama, svojom pohlepom..., naposljetku -
svojim neznanjem, doveo je sebe, a i sve drugo na planeti (i samu planetu), do ruba
propasti.
Većina ljudi je luda. Većina pleše u tom kolu razaranja. Većina je progutala priču
koju joj priča njena kultura, društvo, okolina, mama i tata, tete u vrtiću, profesori,
političari.
Većina ljudi još uvijek spava. Izgledaju kao da su živi, ali nisu živi. Oni hodaju, jedu,
idu na posao, obavljaju ovo i ono. Izgledaju da su živi. Ali nisu.
Tu i tamo pojavi se u nekome neki tračak svijesti. Dogodi se da netko progleda i vidi
kako stvari stoje, koliko štete je napravljeno.
Ako se takva svijest počne buditi u sve većem i većem broju ljudi, tko zna, možda još ipak
ima nade. Možda i nije baš sve izgubljeno. Možda se ponešto može i spasiti.
Možda još ima nade.
Promjena je uvjek moguća.
Vidjet ćemo...
Post je objavljen 28.10.2008. u 06:43 sati.