Ovih dana, moje misli su, zahvaljujući novim predmetima koje slušam na faksu, prilično koncentrirane i usmjerene na društvo i na to kako ono funkcionira. Iako smo to znali i prije, javni događaji ali i moji osobni, zadnjih par mjeseci jasno pokazuju kako je situacija u našem društvu loša. Isto tako postoje metode kako poboljšati stanje u društvu, no društvo treba promijeniti iz temelja jer je očito trulo u korijenu, što nije nimalo jednostavno. Moja današnja tema je, kakvo je društvo, ne na zapadu već na dalekom istoku. Evo kao je došlo do ove teme…
Naime, moj profesor iz grafičkih strojeva, jedan vrlo zanimljiv čovjek, zadao nam je jednom prilikom da proučimo kaizen filozofiju. U početku mi nije bilo jasno kakve to veze ima s predmetom, no ubrzo sam uvidjela zašto čak i nastavu pokušava uskladiti s tim. Nadalje, došla sam do zaključka kako ta ideja nije nimalo loša, a kad bismo svi ovu filozofiju uzeli kao svoju životnu, svijet bi funkcionirao mnogo bolje, mogla bih reći čak savršeno.
O čemu je dakle riječ? Ova ideja o uvođenju kaizena u tvornice, kao i u život općenito, potiče iz Japana. Japanci su oduvijek slovili kao brzi, kvalitetni, visokorazvijeni, disciplinirani… Po novinama su kružile vijesti o vlakovođama koji su se ubijali jer je vlak kasnio minutu. Za Japance su bilokakve pogreške nedopustive, zato im se i događaju tako rijetko. U tome im je uvelike pomoglo to što poštuju standarde i ciljeve i to što su postavili ispred sebe filozofije kojih se drže. Jedna od takvih je i kaizen.
Ovaj je model po prvi put uveden u proizvodnji automobila u tvrtki Toyota, a kada se on dokazao kao vrlo uspješan, ubrzo su ga uvele gotovo sve japanske tvrtke, a počeo se primjenjivati čak i na zapadu. Kaizen je životna filozofija prema kojoj bi svaki aspekt života trebalo stalno poboljšavati.
No, kako kaizen ustvari funkcionira? Cijela filozofija se temelji na odgovornosti zaposlenika. Zaposlenici ne zanemaruju propuste, u sebi imaju usađene moralne vrijednosti prema kojima imaju odgovornost ispraviti ili prijaviti pogrešku čak i ako nisu krivi za nju. U našoj zapadnjačkoj proizvodnji ljudi čak i ako primijete grešku na robi u proizvodnom procesu, zanemaruju je jer smatraju da greška nije njihova i da nije bitna. Rezultat je nekvalitetna roba. Japanci i najmanju pogrešku ispravljaju ili prijavljuju nadređenom, tako da ne postoji mogućnost da roba s greškom završi u prodaji. No, ne rade to pod prijetnjom otkaza ili slično već zato što im tako nalaže moral, oni smatraju svoju obavezu kao nešto normalno i nužno i ponose se time što su mogli sudjelovati u unaprjeđenju proizvodnje. Kako bi zaposlenici bili još zadovoljniji, tvrtka se brine da budu nagrađeni za svoj trud nekom simboličnom nagradom. Osim toga, oni imaju pravo davati prijedloge koje tvrtka vrlo često i prihvati.
Druga važna odredba je proizvodnja bez skladištenja. Skladištenje robe je zamrzavanje kapitala koji bi se inače mogao korisno uložiti. Zato se roba ne čuva u skladištima već se odmah nakon proizvodnje prodaje. Tu se postiže maksimalna produktivnost, i roba ne propada stajanjem. Kapital ne stoji zamrznut, niti postoje troškovi skladištenja.
U tvornicama vlada red, sve stoji na svome mjestu i opisano je kako treba raditi. Zato nema traženja alata i bespotrebnog gubitka vremena i umaranja radnika niti postoji mogućnost da na radno mjesto „zaluta“ nepotrebni alat kojem tamo nije mjesto.
Ukratko sam opisala kako to otprilike izgleda u Japanskim tvrtkama, no naravno, to nije ni približno sve. No ne bih se htjela previše usmjeriti na tvornice u Japanu, već ono zanimljivije, kako je naš profesor kaizen pokušao primijeniti na održavanje nastave iz jednog prilično nezanimljivog i napornog predmeta te ga tako učiniti zanimljivijim i lakšim. Prvo pravilo su nagradni bodovi. Za određenu ocjenu dovoljno je sakupiti određeni broj bodova. Bodove je moguće zaraditi aktivnošću, pisanjem zadaća, kreativnim radom… Isto tako postoje negativni bodovi za ometanje nastave, kašnjenje sa izradom seminara i nepoštivanjem grupa za pisanjem kolokvija. Sve dobro se nagrađuje a loše kažnjava. Također, nešto što me podsjeća na film „Slagalica strave 4“ tj. Nešto što bih nazvala borbom za opstanak među ostalima koji se bore, a samo jedan može preživjeti. Naime, postoji jedno pravilo pri pisanju ispita. Ako primijetiš da netko prepisuje, tužiš ga profesoru i dobivaš pozitivne bodove a on negativne. Mislim da je to vrlo efektno jer puno veći rizik prepisivati kad je oko tebe hrpa ljudi koji vrebaju bodove, nego pri klasičnom ispitu, pa se nitko neće niti usuditi. Ovakav oblik nastave čini mi se vrlo efikasnim, potiče na rad i kontinuirano učenje i pridonosi zanimljivosti gradiva…
Post je objavljen 27.10.2008. u 20:46 sati.