Marketing
Mario Kopić
Krajobraz je vrijednosti po kojemu se krećemo pitoreskan, no istodobno i veoma kaotičan. Vrijednosti koje bi trebale regulirati i uređivati naš život skupljene su s različitih krajeva i ukazuju na različite, počesto i suprotstavljene smjerove. To nije aksiološki park, sistem vrijednosti oblikovan prema kartezijanskim načelima, nego mješovita šuma bez jasnih i razvidnih putova od jednog do drugog proplanka, od jedne do druge skupine vrijednosti.
Kao ilustraciju, navest ćemo nekoliko glavnih skupina vrijednosti. Ponajprije, antičko-grčke, sokratsko-platoničke vrijednosti na čelu s pravednošću (dikaiosyne). Potom, starozavjetne judaističke vrijednosti, složene u dekalog, u takozvanih deset božjih zapovijedi. Slijede tri novozavjetne vrijednosti - vjera, nada i ljubav - kod kojih nije posve jasno jesu li to uopće vrijednosti u užem smislu riječi, budući da ih kršćanstvo proglašava krepostima. Dalje: temeljne vrijednosti francuske revolucije: sloboda, bratstvo (solidarnost) i jednakost, te takozvane buržoaske (građanske) vrednote. Nije znano kako danas stvar stoji s trijadom socijalističkih vrijednosti - rad, vlast i čast - spregnutim u geslo: Radu čast i vlast! Tu je potom grupa vrijednosti poput marljivosti, poštenosti, prijaznosti, dakle vrijednosti koje nisu samo pojedinačne nego i kolektivne. Na posljetku imamo vrijednosti koje se odnose na kakvoću života, poput zdravlja, zaposlenosti, slobodnoga vremena...
No opstoji jedna skupina vrijednosti koju smatramo glavnom, odnosno temeljem i središtem svih drugih vrijednosti, iako ih obično ne ubrajaju ni u antičke, ni u kršćanske, niti pak u buržoaske, građanske vrijednosti. Posrijedi je skupina vrijednosti koje čine ono što ekumenski švicarski teolog Hans Küng, a s njim i niz drugih teologa i filozofa (J. Kuschel, T. Hribar, D. Senghaas itd.), naziva svjetski etos. Te vrijednosti potječu od svjetskih religija, šire uzeto, od svjetskih kultura, odnosno civilizacija.
Prvu od njih poznaje već drevna egipatska civilizacija, dvije tisuće godina prije Krista. Riječ je o temeljnom orijentiru aksiološke orijentacije, aksiomu u izvornom grčkom smislu riječi, gdje aksioma znači kako vrijednost tako i pravilnost. Pred sobom imamo dakle pravilo velike vrijednosti, nadasve dragocjeno pravilo, koje opravdano nosi naziv - zlatno pravilo. Glasi: "Ne čini drugome ono što ne želiš da drugi čini tebi". To je pravilo kao neposredno načelo recipročnosti, kao načelo etičke obostranosti, odnosno međuljudske uzajamnosti, samo po sebi bez sadržaja. No upravo stoga može biti konkretizirano na različite načine, primjerice u obliku temeljne kršćanske zapovijedi: "Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe!" Ili pak u obliku hadisa što ga bilježe Buharija i Muslim: „Niko od vas neće dostići potpuno vjerovanje (imati potpuni iman) sve dok ne bude želio i volio svome bratu ono što želi i voli samome sebi“.
Zlatno pravilo možemo dakle kao čistu formu etičnosti ispuniti različitim sadržajima. Ujedno ga, ne želimo li izgubiti njegovu recipročnost, ne možemo još više formalizirati. To je svojim kategoričkim imperativom, Zakonom moralnosti kao etičkim pred-zakonom ili nad-zakonom, pokušao Kant, ukazavši pod okriljem praktičnoga uma kao čiste volje: "Radi samo prema onoj maksimi za koju ujedno možeš htjeti da postane općim zakonom!" No, takvom formalizacijom, oslonjenom na bezuvjetnu autonomiju čovjeka kao pojedinca (pojedinačne osobe), Kant je promašio recipročnost zlatnoga pravila. Dakle, zlatno pravilo svejednako, i s ovu stranu kategoričkog imperativa, ostaje ireduktibilno pravilo etičnosti.
Zlatno pravilo suoblikuje zajednički imenitelj svake etike, svih etika čovjeka kao čovjeka, drugim riječima, uvrštava se u minimalni zajednički imenitelj svjetskoga etosa. Predstavlja okvir toga etosa, neprekoračivi i zato neotklonjivi okvir. Može ga se prestupiti samo zločinom, zločinom koji je, za razliku od zlatnog pravila kao forme, uvijek sadržajno određen i tako - upravo po svom zločinačkom sadržaju - u suprotnosti s njim. Određen je s tri sadržajne vrijednosti svjetskog etosa: s činom zla protiv ljudskosti čovjeka, ljudskosti koju čuva poštovanje bitne svetosti života (vrijednosti koju je barem 500 godina prije kršćanstva predstavio Buda), posvećenosti mrtvih (vrijednosti koju je 400 godina prije kršćanstva zastupao Sofoklo u svojoj tragediji Antigona) i autonomnog ljudskog dostojanstva. Zločin na razini svjetskog etosa stoga ne znači samo prekršaj nad ovom ili onom zapoviješću ili zabranom, ne znači zloupotrebu stanovite arbitrarne vrijednosti, nego potječe iz onoga što Kant nazivlje radikalno zlo, dakle zlo koje seže do korijena svjetskog etosa. S točke gledišta svetosti života, to je umorstvo kao namjerno ubojstvo; s gledišta posvećenosti mrtvih (budući da su pred licem smrti svi ljudi jednaki) to je njihovo obesvećenje, kao što je zaborav ili zabrana (makar samo simboličkog) pokopa; s točke gledišta ljudskog dostojanstva to je zloupotreba čovjeka, odnosno upotreba čovjeka kao sredstva, bilo u ekonomske, političke, religiozne ili ideološke svrhe.
Ako svjetski etos i njegove temeljne vrijednosti (svetost života, posvećenost mrtvih i ljudsko dostojanstvo) ne postanu univerzalni okvir globalizacije, njezina aksiološka orijentacija, o svemu će odlučivati jedino i samo bezobzirna volja za moć i volja za ovladavanjem. Jedino svjetski etos kao minimalni i stoga ireduktibilni zajednički imenitelj međusobno različitih svjetskih civilizacija (kultura, religija) omogućuje izbjeći sukob između njih. Ako ga naime u ulozi zajedničkog imenitelja ujedno prepoznamo i priznamo kao mjerilo i postavimo za kriterij onoga što je dobro, što vodi u ko-tolerantni suživot i smjernu sućut i suosjećanje, a što pak vodi u bezobzirnu konfrontaciju i nasilnu netolerantnost.
Naspram mnijenja njegovih površnih čitatelja, Samuel Huntington u znanom djelu Sukob civilizacija ne poziva na pripremu na svjetski sukob među civilizacijama, odnosno na planetarni sudar kultura, nego nastoji dokazati kako je nužno u ime očuvanja čovječanstva izbjeći ga, spriječiti ga pomoću promicanja svjetskog etosa. Zato je Huntingon već unaprijed otvoreno nastupio protiv sadašnje politike SAD: „Ukratko, izbjegavanje velikih međucivilizacijskih ratova zahtijeva od stožernih država da se ubuduće suzdrže od intervencije u sukobima u drugim civilizacijama. To je istina koju će neke države, osobito SAD, nedvojbeno teško prihvatiti. To pravilo o suzdržavanju prema kojemu se stožerne države moraju sustegnuti od intervencije u sukobima u drugim civilizacijama prvi je uvjet za mir u multicivilizacijskom, multipolarnom svijetu“.
Huntington se zauzima za očuvanje jedinstvenosti zapadnjačke, euroameričke civilizacije, podupirući svjetsku multikulturalnost/multireligioznost, oslonjenu na svjetski etos i njegove vrijednosti: „Ljudsko je društvo 'univerzalno zato što je ljudsko, osobito zato što je društvo'. Pokadšto stupamo s drugima; većinom stupamo sami. Unatoč tome, 'meki' minimalni moralitet doista potječe od općeg ljudskog stanja, a 'univerzalne sklonosti' nalaze se u svim kulturama. Umjesto promicanja navodno univerzalnih značajki jedne civilizacije, kulturni suživot zahtijeva traganje za onim što je zajedničko većini civilizacija. U multicivilizacijskom svijetu konstruktivni kurs pretpostavlja odbacivanje univerzalizma, prihvaćanje raznolikosti i traganje za zajedničkim osobinama...Osim toga, kao što su mnogi istaknuli, bez obzira na to koliko su podijelile čovječanstvo, glavne svjetske religije...imaju i neke zajedničke ključne vrijednosti. Ako će ljudska bića ikada razviti univerzalnu civilizaciju, ona će se postupno pojaviti putem istraživanja i širenja tih zajedničkih značajki. Prema tome, uz pravilo o uzdržavanju i pravilo o zajedničkom posredovanju, treće pravilo za mir u multicivilizacijskom svijetu jest pravilo zajedničkih značajki: narodi svih civilizacija trebali bi tražiti i pokušati proširiti vrijednosti, institucije i praksu što ih zajednički dijele s narodima drugih civilizacija“. Huntington se pita: „Postoji li neki opći svjetski trend koji nadilazi pojedine civilizacije, prema višim razinama Civilizacije?“ I odgovara: „Da, postoji“.
Čini se da svjetski etos nije teško prihvatiti kao supremni kriterij. I potom pod njim hijerarhijski rasporediti i sve ostale vrijednosti. Uzeto u cijelosti: izgraditi piramidalnu zgradu globalno valjanih vrijednosti. No nije tako. Prihvaćanje svjetskog etosa i njegovih vrijednosti vodi do neočekivanih, isprva nevidljivih i stoga nepredvidljivih, za mnoge nipošto lagodnih posljedica.
Tako se s točke motrišta zlatnog pravila i svetosti života pokazuje da glavna "božja zapovijed" nije prva, nego peta zapovijed (odnosno zabrana) iz dekaloga: "Ne ubij!" Prvu, ekskluzivno monoteističku, sve druge religije isključujuću zapovijed o vjeri u jednoga samog boga, treba s točke gledišta svjetskog etosa pomaknuti u pozadinu. Naravno, nije posrijedi odricanje od nje. I dalje možemo vjerovati u jednoga Boga, no nije moguće ustrajavati na zahtjevu da moraju u jednoga samog Boga vjerovati i svi drugi. Čak i na tomu ne bi trebalo više tvrdokorno insistirati, jer nas to potiskuje u prestižnu agresivnost da svatko mora imati nekoga boga. Izvorni budizam nema niti bogove niti boga, a svetost života također poštuje, čak i više nego monoteizmi ili politeizmi, šireći je na sva živa bića. Dakle, svjetski je etos širi i dublji od etike teizma ove ili one vrste. Isto je tako širi i od morala ateizma ove ili one vrste, od kojih se neki, kao primjerice boljševički militantni ateizam, na svetost života (i posvećenost mrtvih) uopće nije osvrtao. Naravno, niti na zlatno pravilo.
Svjetski etos jest etos s ovu stranu teizma i ateizma, on je post(a)teistički etos. Polazi od svjetskih religija, ali sada kada vrijedi kao vrhovni kriterij, nisu religije mjerilo svjetskog etosa nego je svjetski etos mjerilo religija, različitih teologija i ideologija. Odsada su etički prihvatljive one religije i teologije te one filozofije i ideologije koje poštuju svjetski etos u njegovoj formalnoj kao i sadržajnoj dimenziji. I ako je Bog nekim svojim genocidnim ukazima postupio u suprotnosti sa svjetskim etosom, tada te njegove ukaze treba okvalificirati kao - neetične! I premda je neki bog proglašen triput sakralnim, njegovi su ukazi, ukoliko su u opreci sa svetošću života, ujedno i u opreci sa svetim kao svetim.
Dvije komponente svjetskog etosa - svetost života i posvećenost mrtvih - govore o svetosti i svetom. Dakle, svjetski etos nije samo stvar etike, nego i religiozna stvar, stvar religioznosti u dubljem značenju, značenju koje prethodi teizmu i ateizmu. Jer svetost života i posvećenost mrtvih svjedoče o tome da sveto kao sveto postoji prije božjeg i bogova. Nema boga i bogova bez svetoga i svetosti! No sveto kao sveto može postojati i bez bogova. Bezbožništvo samo po sebi ne isključuje poštivanje svetosti života i posvećenosti mrtvih. Ujedno takvo bezbožništvo ili ateističku religiju (poput izvornog budizma) ne treba izjednačavati s nevjerništvom. Svjetski etos potječe iz tvrde vjere u sveto kao sveto, iz toga da postoji nešto sveto. Pod nebom svjetskog etosa stoga nije moguće reći, kao što je na primjer pisalo u famoznom Programu Saveza komunista Jugoslavije, da "ništa što je stvoreno ne smije biti toliko sveto da ne bi moglo biti prevladano". To su bile svetogrdne riječi, riječi koje su retroaktivno opravdavale sve zločine (sva komunistička izvansudska poslijeratna umorstva tzv. antikomunista) i a priori omogućavale i opravdavale sve zloupotrebe čovjeka. No, postoji sveto koje ne može biti nikada prevladano, sveto o kojemu nije moguće pregovarati.
O svetosti života i posvećenosti mrtvih nema kompromisa! Odreknemo li se tih ključnih vrednota svjetskog etosa, tih apsolutnih uvjeta egzistencije čovjeka kao čovjeka, odbacujemo i svoju ljudskost. Postupamo u suprotnosti s prirodom čovjeka kao čovjeka. Štoviše, pozitivno pravo koje ozakonjuje smrtnu kaznu ili zabranjuje pokapanje i obilježavanje (pa makar i „neprijateljskih“) grobova, nije samo u opreci, nego i u smrtnom konfliktu s prirodnim pravom, pravom koje izvire iz biti čovjeka kao smrtnog, konačnog bića. Drugim riječima: iz očišta prirodnog prava, pozitivno pravo je vazda jedino i samo - relativno pravo.
Dakle, svjetski etos nije samo etička, nego prije svega i ponad svega ontološka stvar: zgoda svijeta koja pogađa sam čovjekov bitak. Samo se stoga, s jedne strane, može protegnuti na religioznost, a s druge na pravo. Svjetski etos kao etos može biti kriterij etičnosti svjetskih religija, svake konfesionalne religije, a istodobno bi se na njegove komponente trebale pozivati preambule suvremenih ustava, svih temeljnih pravnih dokumenata suvremenoga svijeta. [Hrvatska bi, tako, prema mojemu mišljenju, trebala što prije svoj ustav utemeljiti na svetosti života kao općeljudskoj svijesti o sebi i svijetu, koja konfesionalno artikuliranu i shvaćenu svetost ne negira, nego je prekoračuje, razumijevajući je u smislu svetosti života kao takvog i u cjelini, bez isključivanja (ljudi) i uništavanja (prirode).] Suvremene su države naime post-moderne države, države čiji temelj nije više apsolutna (državna) suverenost, nego suverenost ograničena etičkim, odnosno prirodno- pravnim određenjima, temeljnim ljudskim pravima, pravima čovjeka kao pojedinca, ali i pravima naroda, tih prirodnih, iz prvotnih ljudskih zajednica nastalih društvenih skupina.
O tomu što smo sada i ovdje svjedoči nadasve naš odnos prema svjetskom etosu: jesmo li doista uključeni u (europsku i svjetsku) civilizacijsku baštinu ili nismo, jesmo li se išta naučili od Antigone - od grčke Sofoklove tragedije od prije 2500 godina - ili nismo. Na kraju: jesmo li ljudi ili smo pak samo sladostrasne zvijeri.
Post je objavljen 27.10.2008. u 19:01 sati.