Bilo je davno, možda ne toliko davno ako računamo vremenski koliko je davno mojim osjećajima. Gledam na to kao na nešto posebno, jedinstveno, ... i naravno slatko unatoč situaciji kakva je sada. „Bili smo klinci, često bježali bi na kraj ulice...“ i tamo provodili vrijeme brojeći zvijezde i držeći se za ruke. Zaljubljena djeca, dok su drugi pričali koja ih zanimanja privlače, što im je u životu važno...; mi smo komunicirali pogledima, smiješili se jedno drugom i čekali kad ćemo se opet zagrliti, kad ćemo se osloboditi svih ovih ljudi oko nas; kad ću nasloniti glavu na njegovo rame „... vodi me tamo gdje ljubav stanuje i nemoj dati da ikad vratim se ... pokaži mi gdje ljubav stanuje...“. Provodili smo dane tiho šaptajući riječi od kojih se osjećate božanstveno, i kad ih kažete i kad ih čujete. Obožavala sam njegove čokoladne oči i nevjerojatno duge trepavice, a tek osmijeh... obarao me s nogu. „... pamtim samo one noći koje sam dijelila s tobom sanjajući i ljubeći...“. A kad mi je rekao one dvije čarobne riječi, mislila sam da ću poletjeti kao raketa. Osjećala sam da izgaram, da bih mogla otopiti i sante leda „... i tad, priznat ću ti sve, šapnut riječi te: volim te...“. Znam da sam u njegovom životu imala posebno mjesto, kao i on u mom; znam da me je volio, kao i ja njega „Priznat ću ti jednu tajnu, što sam je od tebe skrio. Svaki udar srca moga, da znaš, samo za tebe je bio...“. Vjerojatno ni sam Bog ne zna što mi ja tada bilo pa sam svu njegovu ljubav odbacila. Sjećam se žalosnog pogleda, tužnog izraza lica i ruku koje se hvataju za glavu. Oh, bilo mi ga je tako žao, ali „...nije htjela, nije htjela, moje pjesme, moju ljubav moja djela...“. Nakon toga smo se udaljili, ništa više nije bilo kao prije, bilo je sve manje zajedničkih tema za razgovor, sve manje smijeha, sve manje svega „... među nama stvara se jaz i blijedi sjaj. Ne želiš kraj, teško je znam...“. Ponekad bi isplivale svađe, neki loši komentari, izrazi, riječi... „Tvoje grube riječi te, dušu mi opekle, pa sad živim, živim s tim, da od tebe ozdravim...“ No, zaboraviti ga, nije bio nimalo lak zadatak. Još uvijek sam maštala o onim predivnim očima i prekrasnom osmijehu, no boljele su me neke njegove riječi upućene meni. „Odlazim mili, sretni smo bili dok smo se voljeli... idem dok srce još snage ima sve da ti oprosti...“. Ne znam jesam li u pravu, ali kao da je njemu trebalo manje vremena da me zaboravi „... jer ti se jedva sjetiš nas, ja mirim se sa tim...“, a ja sam ga i dalje gledala s nekom nostalgijom „... kad se pokrijem, srcu otkrijem, da mi fale dani sa tobom...“. Bio je u svim mojim mislima, ponekad sam ga poželjela samo dotaknuti „...uvijek sam te čuvala i od ljudi i od zla, a sad meni trebaš ti, trebaš kao nikada...“ No, nije ga bilo, niti je dolazio, a vrijeme je (nakon dugo vremena), učinilo svoje. Sada u mom životu predstavlja uspomenu, jednu lijepu uspomenu na jednu lijepu godinu.
PJESME:
Zec – Ispod marelice
Srebrna krila – Tamo gdje ljubav stanuje (Vodi me)
Gabi Novak – Pamtim samo sretne dane
Crvena jabuka – Kad sat zazvoni (Sa tvojih usana)
Plavi orkestar – Tako male stvari
Kemal Monteno – Nije htjela
Divlje jagode – Ne želiš kraj
Danijela – Grube riječi
Magazin – Tri sam ti zime šaptala ime
Nina Badrić – Kosa
Petar Grašo – Lakše mi je s njom
Novi fosili - Djeca ljubavi
Post je objavljen 27.10.2008. u 16:33 sati.