Marketing
Aberacija
Više sam puta vedro tumačio da je ljudska vrsta prirodna aberacija: gornji shematski evolutivni sažetak stoga je ponešto nepravedan; prema svinjama, naravno.
Danas je sahrana Ive Pukanića.
Unatoč činjenici da se očekuje velika gužva, pa neće biti moguće parkirati kod velikogoričkog groblja, po svemu sudeći izostat će mnogi koji su s Pukijem igrali tenis, vozili Mercedese, dogovarali predizborne PR strategije...ukratko, još jednom se pokazuje da su prijatelji poput sjene: za sunca, stalno su za petama, pri prvom oblaku - iščezavaju.
Gledao sam to već jednom: u dobru, stol je Marinka Božića bio središte noćnog života tadašnjeg Zagreba; u zlu, na sahranu je stigao dobri Silvek Degen i još poneki član redakcije.
Ne bih volio unaprijed donositi presmione zaključke o ljudima i životinjama, pa ipak, gadi mi se pomisao da su brojni još koliko jučer Ivu Pukanića oslovljavali kao prijatelja, ali da se danas dobro čuvaju da ih netko ne fotografira na njegovom posljednjem ispračaju.
Odvratno nešto!
Puki i ja nismo bili prijatelji. Prije bih rekao da smo se dobro poznavali i svatko iz svoga razloga uvažavali; možda bi riječ poštovali bila za nijansu presnažna.
Brzo smo razgovarali: razgovori su to u kojima sugovornik ne mora dovršiti rečenicu a da sa sigurnošću znate što će na kraju kazati.
Razlikovali smo se koliko smo samo mogli.
Jedno pak, kako što sam uvijek govorio Maksu, kod Pukija sam neizmjerno cijenio: imao je u današnja vremena rijetku vrlinu odanosti. Bio je vjeran. Prijatelje nije izdavao.
Iako smo imali prigoda, javno se nismo sukobljavali; dapače, Puki je te prigode redovito koristio za kakav prigodni kompliment.
Neću otići na njegov sprovod uzvratiti poštovanje; otići ću na sprovod čovjeku kojemu se za života u ovom malom panonskom gradu nisu usudili protusloviti, i kojega su, nemani, morali ubiti da bi zašutio.
Dok je govorio, u svojim kolumnama, na televiziji, na radiju, u hrvatskoj javnosti, malo se tko Pukiju suprotstavljao.
Čak i oni koji smatraju da je Puki odavno prešao na dark side of the Force, ne misle da se radi o bilo kakvoj, a najmanje moralnoj pobjedi: ta ubili su čovjeka!
I, samo to je važno.
S tim čovjekom sjedili ste danima i noćima strepeći što će kazati u svojoj novini.
Poklonite se njegovoj sjeni, jer ste za života već pred njom drhtali.
Jedino oni koji su mu za života kazali što ga ide, u smrti ga smiju prešutjeti.
Svi ostali, naučite veliku životu lekciju: Nemojte sjedati za stol s čovjekom kojemu ne biste došli na sprovod!
Jer, to govori sve o vama, ali ama baš ništa o njemu.
Post je objavljen 27.10.2008. u 12:08 sati.