(gle, vidikovac....)
U mojim venama davni sever samuje
I ja ponekad ne znam šta mu je...
Pokaži mi...da znam...
Mada znaš da znam, ali ipak, pokaži mi...
Mjesto sa kojega smo krenuli snivajući ono neopipljivo i nedostižno postojanje
(Neki to zovu srećom,
A sreća je samo riječ)
...otvori vrata beskraja i zagrni me njome...
Da ne posustanem...
Mada znaš da nikada ne pokleknem pred prvim kamenom što se sruči pred moje korake...
Ni pred drugim...
Ali ipak...
Šapni mi, ponovno....
Da smo upravo stigli do obronaka do kojih smo čeznuli...
Godinama...
Od kojih je tek jedna stvarna....
I da se samo rijetki pronađu....
Mada znaš da znam...
Reci mi da nije važno što ponekad sakrivam pogled -
ne želim da te prenerazi rosa
zalutala sa nekih drugih staza...
Zelenijih, prohodnijih....
Znaš da znam da je najbolja upravo ona kojom smo krenuli nas dvoje...
Bez izgovorenih riječi mi reci da te ne plaše... sumnje?
Ne, nisu sumnje jedno umorno jutro...
ili dva...
Reci mi da vidiš koliko sam sretna
I kad tako ne izgleda...
* * *
Zagrli me i dopusti da se zagledam u zeleno-plave odsjaje u kojima čuvaš riznicu snage zajedno sa ključevima moje....
Spuštam ti na dlanove ove riječi...i sve druge...
A ti oblikuj od njih najljepše stihove...
Jedini to umiješ...
...ma ne, ne brini,
proći će za tren....
Post je objavljen 27.10.2008. u 10:53 sati.