Pregled posta

Okači Okić

Moja iduća skitnja bilo je Samoborsko gorje. Bolji poznavatelji prilika u mojoj glavi znaju da mi je Samoborsko gorje ne baš neko omiljeno gorje. Jednom sam to na blogu napisala pa sam dobila komentar od prijatelja "pobogu, kako si mogla napasti cijelo jedno gorje?!". Nda, nisam napala, samo sam rekla da sam od razvikanog Samoborskog gorja očekivala PUNO više. Žumberak se ne može usporediti sa Samoborskim i puno je atraktivnije.

Da se vratim na temu. Došao je i taj dan da je meni ostao još samo jedan žig sa Samoborskog gorja - Okić. I skupila se mala ekipica da se osvoji vrh Okić. Nevoljko sam pristala. Na kraju, odmah da vam otkrijem, jako mi se svidjelo. Eto, zadnji put da sam u Samoborskom gorju i svidi mi se vrh! Meni je, da prostite, taj osjećaj bio nadrealan.

Vidite ovaj špicasti vrh u sredini fotke u daljini? E to je to. Neobično, ne?





Bazna stanica bio nam je Podgrađe Podokićko do kojeg smo došli preko Galgova (karta). Na slici, u selu Podgrađe Podokićko traktorist skuplja i prevozi djecu do podgrađepodokićkog vrtića. Kasnije dođe po njih pa ih razveze po kućama.







Zašto mi se svidio Okić? Prvo, brdo je potpuno neobičnog oblika, pravi mali trokut (skoro kao onaj od Pametnog zuba, ali u vis!). Drugo, na vrhu je zanimljiva utvrda s koje puca pogled na sve strane. Treće, putem smo skužili da ima "Dragojlin put". Naime, do vrha se može doći na tri načina, od kojih je jedan normalan, drugi "Žoharov put", a treći "Dragojlin put". Uspon preko Dragojle je alpinistički. A poznat je po tome, piše Poljak, da je to prvi alpinistički uspon u Hrvatskoj, negdje sredinom 19. st. Međutim, Poljak nije jasno naveo da li se radi općenito o prvom alpinističkom usponu ili o prvom alipinističkom usponu žene. I jedno i drugo zvuči atraktivno, iako pretpostavljam da je ovo drugo. Da sad ne prepisujem iz knjiga ili s neta tu po blogu, ako koga zanima - neka si pročita nešto više Netu...





Put šumski sve do (skoro sam napisala "naplatne kućice") planinarske kuće. U jednom trenutku smo naišli na neki vinograd koji je bio toliko okićen odjećom u strašilo-svrsi da nismo mogli vjerovati. Mislim da će se lik više napatiti da poskida svu tu odjeću, nego što će se napatiti s berbom grožđa. Šarenilo se sve. Slabo se i vidi na slici koliko je toga bilo.





Malo jeseni. Kad vidiš jednu fotku kestena - vidio si ih sve.








Evo planinarski dom! Nismo ništa ni jeli ni pili u domu, jer je bila gužva. Do doma se može doći autom, ali nekom drugom stranom. Skužili smo da ima ljudi koji su autom došli do doma, a onda pješke do same gradine. Pogled s gradine jako lijep.





Ispred doma ogromna livada, a tamo u daljini čovjek čuva krave. Rijetka slika, ne?



Životinja je desno.




Opet malo jeseni. Zašt' ja nikako da naletim na neku šumu gdje će biti onako jasne jake boje jeseni.



Gle uleti mi neka kuća u kadar, o ne.



Kad prođete planinarsku kuću imate još možda 20 minuta do gore. Uspon je stvarno lak. Idu komotno djeca.











Žig je na najvećem zidu s desne strane kad dođete u gradinu. Kad stanete ispred ovog prozora, onda je lijevo dolje.




Gradina je iz 11. stoljeća, par zidova je ostalo, ostalo sve nestalo u bespućima povijesne neozbiljnosti.


Dodatak: Dvorac iz Kerestinca

Kad smo se vraćali nazad dogovorili smo se da ćemo proći kroz Kerestinec. Meni to tako poznato, po nečemu je, pa kao netko se sjetio da ima neki dvorac, joj da dvorac, hajdemo to vidjeti. Prvo, jedva uboli Kerestinec. Onda skužili da nigdje u centru ne piše gdje je taj dvorac. Ma, mislim svuda po Hrvatskoj posijane one ružne smeđe table na kojima su informacija čak i gdje su seoska groblja, a u Kerestincu NITI jedna tabla gdje je taj dvorac. Prozujali centar pa se vratili i taman neki momci izlaze iz birtije, hop, evo nas s pitanjem.

E! Te začuđene poglede da ste vidjeli kad smo pitali gdje je dvorac. Prvo par sekundi nevjerice i izoštravanja pogleda, a onda odgovor rukom u kojem smjeru da idemo. Hajde, skrenuli mi tamo gdje su rekli, pičimo pičimo, kad skužimo neko jezero, netko kaže "tu lijevo" hehe ajd skrenem tulijevo i završimo u slijepoj ulici. Vratimo se na tu glavnu cestu i već kreće duh odustajanja od potrage za dvorcem. Ništa, idemo do kraja te ulice. Došli na kraj ulice i, ustvari, izašli iz Kerestinca. Odustajemo službeno. Okrećemo auto i nazad. Nikakvog dvorca tu nema. Zeznuli nas oni birtijaši. I sad kako smo krenuli opet prema centru Kerestinca, odmah na početku, s desne strane skužim neki parking. Ne sjećam se više, mislim da je neki arhiv bio u pitanju. Stala tamo čisto da vidimo kartu kojim ćemo putem nazad za Zagreb. Kad netko skuži "gle ovo, šta je ovo?!" i pogledamo svi na lijevo kao debili u autu, a ooono! Naš dvorac! Ipak nas nisu slagali! Preplavi nas nježnost...



... ali ne zadugo! Tako je izgledao naš dvorac. Šipražje, ofucana ograda, lijevo neki partizanski spomenik. Dvorac se uopće ne vidi i definitivno nije u funkciji. Nije ni čudo da su ovi bili zatečeni šta smo htjeli vidjeti... Nismo ni pokušali proći kroz ogradu, iako je bio neki ilegalni prolaz. Da Kerestinec ima narkiće, u što čisto sumnjam, garant bi im ovo bila baza. Usput, na Netu sam našla da su u Kerestincu, gdje je bio ustaški logor, streljani Božidar Adžija, Otokar Keršovani i Ognjen Prica. Adžijina ulica je nekoć bila jedna od najvažnijih ulica u najstrožem centru grada (tik do Katedrale), Keršovanijeva postoji dan-danas, puna je starih vila i jedna je od najljepših u Osijeku, a osječko dječje kazalište nosi naziv Ognjen Prica. Kakve to sad veze ima da vam pišem, ne znam, osjetila sam potrebu hehe... pišem svašta, ajde prestajem tu o ex-narodnim herojima...



Povratak nazad nije bio obilježen samo "dvorcem" u Kerestnicu. Negdje oko Samobora, tražeći Kerestinac (ili smo se već vratili, ne sjećam se) prvi put u životu sam vidjela indigo, dakle, onu tamno ljubičastu boju kao boju fasade. Nisam fotkala jer sam bila u prevelikom šoku. Indigo, indigo! Osim djece, sad ima i indigo kuća. A posljednji događaj bio je u Rakovici (?) prije ulaska u Samobor gdje smo vidjeli četiri lovca od kojih je jedan bio toliko pijan da je pao u kanal PRED NAMA. Taman smo usporili polakše, nekakva okuka, ulazimo u mjesto. Vidiš NAORUŽANE ljude, gledaš šta je ovo, upao u neku vremensku rupu, što li!? Onda skužimo lovci. I taman svi gledamo te likove, kad odjednom jedan zatetura i BUP! Padne u kanal. Ostali se cerekaju vuku ga van. On mrtav pijan. I naoružan. Mi u autu.

Ovu sam scenu odbila fotkati iz auta, iako su mi i aparat i mobitel bili pri ruci. Na pamet mi nije palo jer su, ipak, bili naoružani. I moja foto-izletnička ambicioznost ima svoje granice. I onda se čude što se događaju kojekakva ubojstva vatrenim oružjem... pa pogledajte kome sve dajte oružje!