Petnaesto ukazanje Majke Božje svetoj Bernardici u Lurdu na dan 4. ožujka 1858. godine bilo je najsvečanije od svih dosadašnjih, ako promotrimo u kakvim se okolnostima zbivalo. Kako je Gospa pozvala Bernardicu da kroz petnaest dana dolazi k špilji, to su svi mislili da je to ujedno zadnje ukazanje, pa da će se zbiti nešto osobito, u najmanju ruku da će ovo tajanstveno nebesko biće reći konačno svoje ime, makar su svi bili uvjereni da to nije nitko drugi nego Majka Božja.
U ranu zoru toga dana dvadeset tisuća ljudi već je navrlo prema špilji. Teško je već bilo naći igdje mjesta u blizini špilje. Ljudi su se penjali na stabla i na najmanje izbočine špilje. Svuda samo glava do glave. Predviđajući toliku navalu svijeta, općinsko vijeće u Lurdu poduzelo je mjere opreza. Izvana su pozvane u pomoć tri žandarmerijske čete i svi slobodni vojnici iz obližnje tvrđave. Vojnici su od ranoga jutra stajali u paradi s puškama u ruci, žandari su pješice i na konjima krstarili po gradu, a odred domaćih žandara stajao je kao počasna straža ispod svoda špilje. Malo dalje vidjele su se pozlaćene kacige vojnika na konjima, koji su došli iz grada Tarbesa u pomoć za održavanje reda. Prisutan je bio i načelnik sa svim općinskim savjetnicima, carski prokurator te komesar policije, svi opasani službenim pojasima. Nisu doduše bili nimalo skloni svemu tomu, ali su morali izaći, htjeli ne htjeli, da se održi red. Kažu ljetopisci lurdskih ukazanja da je sve davalo dojam kao da dolazi kakva kraljica. A bila je i više nego kraljica, jer je dolazila Kraljica Neba razgovarati s jednom siromašnom pastiricom radi spasa mnogih duša i dobra čitava čovječanstva. Nikad se prije nije vidio sličan prizor u Lurdu.
Dok su svi napeto očekivali tijek događaja, pojavi se Bernardica u pratnji svoje majke. Pred njima su išla dva žandara s izvučenim sabljama, otvarajući im put. Nešto poslije sedam sati stigla je pred špilju, odmah pokleknula, pobožno se prekrižila i stala moliti svoju krunicu. Nekoliko časaka nakon toga počelo je viđenje. To su svi primijetili iz nebeskog izraza Bernardičina lica. U zraku je nad tim prizorom lebdio duboki mir, kažu ljetopisci, mir više nebeski nego zemaljski. S Bernardicom zajedno molio je i sav ondje prisutni svijet. Vidjeli su je kako govori i kako sluša, ali razumjeli nisu ništa od toga nadzemaljskog razgovora. Dok je razgovarala s nebeskom Gospom, više su joj puta suze oblile lice. Viđenje je potrajalo čitav sat. Kad je Bernardica došla opet k sebi, digla se mirno na odlazak. Njezina tjelesna garda, koja je također bila duboko dirnuta svime što je vidjela na Bernardici, išla je opet pred njom, ali sada više u znak počasti. Dok je Bernardica prolazila, narod joj je oduševljeno klicao. Svaki je od prisutnih htio približiti joj se, dotaknuti je, tako da ju je vojska morala ograditi da je ne zgnječe. Kad je došla u grad, skupina žena uspjela je probiti tu ogradu vojnika, i Bernardicu su svu obasule poljupcima.
1. Zašto smo vam ovo ukazanje, ili bolje, okolnosti ovoga ukazanja nešto opširnije iznijeli? Iznijeli smo ga radi krasnoga primjera koji nam pruža sv. Bernardica. Ljudsko srce tako je sklono taštini, da nije bez razloga rekao netko: ''Pokažite mi poniznoga čovjeka, a ja ću vam pokazati sveca!''. A mi bismo to mogli ovdje primijeniti na Bernardicu. Zar nije bila za nju velika napast da si počne utvarati kad vidi onu masu od dvadeset tisuća ljudi što već u ranu zoru čeka nju? Zar nije bila velika napast za nju da si počne utvarati kad vidi dvije čete žandarmerije izvana, koje su došle kao pojačanje za održavanje reda dok ona ide prema špilji i natrag kući? Zar nije bila za nju velika napast da si počne nešto utvarati kad vidi da su i vojnici iz obližnje tvrđave pozvani u pomoć za održavanje reda, dok ona ide prema špilji i natrag kući? Zar nije bila za nju velika napast da si počne nešto utvarati kad vidi sjajne kacige vojnika na konjima, koji su iz susjedne vojarne iz Tarbesa došli za održavanje reda? Zar nije bila velika napast za nju da si počne nešto utvarati kad vidi kako domaći žandari stoje kao počasna straža pod svodom špilje, a dvojica pred njom s izvučenim sabljama, prateći je tamo i natrag? Zar nije bila za nju velika napast da si počne nešto utvarati, kad je na povratku svaki od onoga golemog mnoštva želi vidjeti i dotaknuti je, kao kakvu relikviju? Zar nije bila za nju velika napast da si počne nešto utvarati kad vidi u paradi carskoga prokuratora, šefa policije, načelnika Lurda i sve općinsko vijeće ovdje zbog nje? Zar nije bila velika napast za nju da si počne nešto utvarati kad je onoj skupini žena uspjelo probiti ogradu vojnika, doći do Bernardice i svu je obasuti poljupcima?
A ipak? Ta mala pastirica nije možda nikada čitala ni čula onu riječ psalmista: ''Ne nama, Gospode, ne nama, nego imenu svojemu daj slavu!''. Ipak vjerno vrši sve što je rekao psalmist. Svi se ljetopisci ne mogu nadiviti njezinoj skromnosti. Ni sav onaj sjaj što se vidio toga jutra, ni sav narod, koji joj se klanjao putem, niti one žene, što su je obasule poljupcima, ni vojnici u paradi, ni carski prokurator s ostalim državnim službenicima, ni sve ostalo nije bilo u stanju pomutiti njezin mir i sjedinjenje s Bogom. Od svega je jača bila uspomena na nebesku Majku, u čijoj je školi bila i čijom se sad dobrom učenicom pokazuje. Samo se na jednoga osvrnula Bernardica toga jutra. Na koga? Kad je išla, opazi slijepu djevojčicu kako plače. Kraj nje nije mogla proći, nego se sagnula k njoj, primila je za ruku i zagrlila kao rođenu sestricu.
2. Pa kad gledamo evo svetu Bernardicu ovako skromnu i potpuno, rekli bismo, gluhu i nijemu za sve počasti ovoga svijeta, kako to da otrovna biljka taštine tako bujno uspijeva u ljudskom društvu? Nije teško naći tome razlog. Treba samo pogledati što veli psalmist u onom najvećem psalmu što ga je spjevao u pohvalu zakonu Božjemu. A što veli? Veli ovo: ''K propisima Tvojim, koje volim, dižem ruke svoje i razmišljam o naredbama Tvojim'' (Ps 118,48). On razmišlja o naredbama Božjim, o zakonu Božjemu. A današnji čovjek? On razmišlja o kinu, o radiju, o atomskim bombama, o interkontinentalnim raketama, o nogometnim utakmicama i sličnim stvarima. A što koristi čovjeku ako cijeli svijet zadobije, a na duši svojoj pretrpi štetu (Mk 8,36; Lk 9,25)? Ne mislimo koriti interes za razne izume. To je dobro. Ali bi ludo bilo zanemariti kraj toga ono, što je glavno.
Sveta je Bernardica razmišljala o zakonu Gospodnjem. I zato je se nije ni najmanje prihvatila kuga taštine i oholosti, koju Bog toliko mrzi, da nije poštedio ni anđele u oholosti njihovoj.
A onda, ako se samo malo zamislimo, ima li čovjek ikada razloga podati se taštini, oholosti? ''Što imaš, a da nisi primio?'' (1 Kor 4,7).
Jesi li možda jak kao Samson? Recimo da jesi. Ali od koga je primio Samson svoju divovsku snagu? Od Boga. Kako je nije znao čuvati, nego se igrao s darovima Božjim, izgubio ju je i postao sprdnja djeci i ženama filistejskim, okrećući ručni mlin, vršeći posao robova.
Jesi li možda mudar, pun znanja? Recimo da jesi. A od koga je najmudriji čovjek na svijetu Salomon primio svoju mudrost i znanje ako ne od Boga? I kako se nije znao poslužiti tim darom Božjim, kao što se pristojalo, zato je pod stare dane postao sprdnja svojih žena i priležnica i klanjao se kao bogovima njihovim idolima, on, kojemu se Bog živi dvaput javio osobno.
Jesi li možda lijep? Lijepa? Recimo da jesi. A od koga je ta ljepota ako ne od Boga, kao što je i onima sveticama Juditi, Esteri, Sari. Ali se nisu dičile tom ljepotom, nego su je izrabile za slavu imena Gospodnjega i spas naroda svoga. Tako čine sve prave Ijepotice kršćanke, katolkinje. Za vrijeme Francuske revolucije bile su uhvaćene u Angersu tri mlade djevojke i osuđene na smrt zbog kršćanskoga uvjerenja. Kad su došle pod giljotinu, njihova je ljepota tako ganula masu, da je uz glas ne povike zatražila neka ih se pusti, prelijepe su da bi ih se smjelo pogubiti. A one? Jesu li se dale zavesti tom ljepotom, tim darom Božjim? Ne, nego su sve tri u jedan glas povikale: ''Za Boga ništa nije prelijepo!''. I s tom ponosnom riječju sve su tri pošle u smrt da uživaju u vječnoj ljepoti, a to je Bog.
Jesi li možda bogat? A od koga je to bogatstvo ako ne od Boga, kao što je i bogatstvo Abrahamovo ili egipatskoga Josipa. Ali onda se i služi s tim bogatstvom kao Abraham ili Josip, na dobro svojih bližnjih, na slavu imena Božjega, a ne da te zbog loše uporabe toga dara Božjega stigne kazna, kao i onoga bezbožnoga gavana u evanđelju ili ludoga Nabala u Prvoj knjizi o Samuelu (25, 2-42), koji nije priuštio ni mrvice kruha svom velikom dobrotvoru Davidu, i zato ga je Gospod udario bolešću od koje je za par dana preminuo nimalo časnom smrću.
Vidite li kako čovjek nikada nema razloga da si bilo što utvara, ni zbog jakosti, ni zbog znanja, ni zbog ljepote, ni zbog bogatstva, ni zbog kakve vještine, uspjeha, ama baš ničega. ''Što imaš, a da nisi primio, a ako si primio, što se dičiš kao da nisi primio?''.
Ta misao prožimala je do u dno duše sv. Bernardicu, i zato nije podlegla ni najmanjoj taštini zbog divnih Gospinih ukazanja. Bio je to dar neba, a ne njezina zasluga. Čemu se dičiti tuđim darovima? I to na svoju propast, jer Bog ništa tako ne mrzi kao oholost kod svojih stvorova.
Ljetopisci Lurda pripovijedaju kako je za vrijeme Bernardičinih doživljaja Gospinih ukazanja bila u Lurdu neka pedesetogodišnja žena po imenu Blasia Soupain. Ona je dugo vremena bolovala od očne bolesti, trpeći nesnosne bolove. Vjeđe su joj se na očima izvrnule, na njima izraslo mnoštvo mesnatih izrastaka, trepavice uslijed bolesti sasvim ispale. Liječnici su upotrijebili što god su mogli da sirotici pomognu, ali sve uzalud. Prošla je i mnoge znamenite kupelji u Francuskoj, ali opet sve bez ikakva uspjeha. Bolest se samo pogoršavala iz dana u dan i pobuđivala samilost kod onih koji su je poznavali ili vidjeli. I gle, jednoga dana dođe do špilje. Čula je već o znamenitom izvoru vode što je protekao na Gospinu riječ. Tek što je oprala oči tom vodom, oćutjela je silnu olakšicu. Oprala ih je još jednom, strašne je bolesti posve nestalo, nestalo je onih izraslina, vjeđe joj se posve ispravile, narasle nove trepavice, vid je postao posve jasan.
Braćo i sestre, nama su više-manje svima izvrnute vjeđe naših duševnih očiju, jer se nikako ne možemo otresti taštine, oholosti, i tako smo u pogibelji da se zauvijek izgubimo. Molimo se nebeskoj našoj Majci, koja je tako divno poučila svoju ljubimicu Bernardicu da je nikakve počasti nisu bile u stanju pokolebati od puta Gospodnjega, molimo našu nebesku Majku neka i nama poravna izvrnute oči, neka ih izliječi od svih izraslina zloga duha, neka nam vrati pravi duševni vid da si nikada ništa ne utvarama na tom svijetu, nego da svu slavu dajemo uvijek samo Bogu, kojemu jedino i pripada. Molimo našu nebesku Majku neka nam isprosi milost da i mi uvijek iskreno govorimo s psalmistom: ''Ne nama, Gospodine, ne nama, nego svome Imenu slavu daj!''.
Post je objavljen 26.10.2008. u 08:37 sati.