Previše različitih stanja mi se nakupilo, pokušavam se isplesti.
Bila sam neljubazna prema kinooperateru koji me čak veselo zazvao po imenu ali ja sam se samo obrecnula "nemam vremena, nemam vremena" i potpuno zaboravila na njega do malo prije.
Slušam ovo od gore i prekrasno je. Moram nastaviti čitati što piše Jane B. o Sergeu.
Sat se miče, to nema veze s mojim emotivnim stanjima.
Pokušavam nešto pisati kako bih kanalizirala sve to skupa ali stvari se grozno miješaju. Bzzz. Ššššš. Bzzzzz. Šššš. Bzzzz.
Prekrasna je ta pjesma ("Et c'est comme un calice/ A sa beauté")
Sjajne su te slike ("i've been looking so long at these pictures of you that i almost belive that they're real i've been living so long with my pictures of you that i almost believe that the pictures are all i can feel") Iako svaki put kad joj vidim žile na sljepoočnicama pomislim kako bi joj se (možda od visokog tlaka?) mogla jednom rasprsnuti glava. Ali onda mislim, pa neće valjda. I - ne trebaš biti nerazumno hipohondrična još i za druge ljude.
Moj strah je velik ali nepostojan. Ne u vezi ovoga. Moj strah je sasvim nebitan. Pokušavala sam pisati o tome.
Kako god, raznježujem se na BB (i ne predstavlja mi problem odagnati misao o tome da je to BB koju nikako ne volim. A to je dobro. Samo bi nastala još veća zbrka.)
Trebala sam poslati V poruku. Zaboravila sam. Budala jedna glupa! Kako su ga to odgojili?! Tako su nas odgojili, stoički. Damn!
Pokušavam pisati i nalazim, po tko zna koji put, da su riječi neobično neprikladne. A to mi je jedini način izražavanja.Gdje su nestale riječi koje se mogu upotrijebiti? Riječi koje neki drugi tako lijepo upotrebljavaju. Riječi koje sam i ja s vremena na vrijeme znala dovesti u neku sasvim prihvatljivu simbiozu. Riječi su ili prebanalne, ili prepatetične ili s nekim prizvukom. Nema više lijepih svakodnevnih riječi. Nemam više ni jednu kombinaciju riječi koju bih voljela moći napisati. Koju bih mogla napisati.
Koju bih mogla napisati.
Moram skinuti Limewire da skinem gomilu Sergea Gainsbourga i da se utopim u njegovim prekrasnim riječima i njegovoj prekrasnoj glazbi i da barem tokom tog utapanja osvijestim neke ključne momente zbog kojih bi se valjalo ne utopiti.
Da se ušuškam kao u jedan particulier pulover (za kojeg očekujem da je mek i diskretno mirisan).
Da se utisnem kao u pomalo vulgarnu mekoću jednih konkretnih usta.
Da se nasmiješim i pogledam u daljinu (a zapravo u sebe).
Da smislim neke druge inicijale BB koji neće biti BB.
Da se osposobim za prenošenje u neki drugi medij i pomirim sa time da se nikada neću moći pomiriti sa time.
Mogla bih slušati tu pjesmu zauvijek.
I u tom zauvijek nestati s tek nekoliko stvari na umu.
Post je objavljen 26.10.2008. u 01:59 sati.