Ulica je bila prazna kada sam sumornim smijehom
zaustavio slijed prolaznosti i zbuke,
iz kojeg se cijedila drukcija slika ljubavi.
Praporci tastine i goloruka simetrija
blijedili su poput mladih mirisa i biblijske nostalgije.
Na istom sam mjestu susreo toplinu
njezinih dugackih prstiju,u kojima se
sramezljivo pritajila drevna opasnost piromanije
i onaj,svima tako drag,matematicki jasan
osjecaj slicnosti.
Milijuni pogazenih koraka
na vlaznu i blatnjavu plocniku
svjedoce o jedinoj pravoj proslosti,upisanoj
u mukli kamenjar ulice,zatim u stereotip,
uoblicen svakom bjelinom moje usputne recenice
Post je objavljen 26.10.2008. u 00:26 sati.