NIŠTA OSOBNO I NIŠTA SHVATLJIVO
Svijet je navodno otišao k vragu. Točnije, svijet već godinama propada u najdublje ponore i kada mislimo kako smo došli do one krajnje točke – mi se ponovo iznenadimo; ili ponovno, ovisno koliko smo pismeni, tj. nepismeni. Ova generacija mladih je odavno izgubljena. U naše vrijeme toga nije ni bilo. Štoviše, nitko nije ni pomišljao na takve stvari. Čak su i Amerikanci bili normalni. Voljeli smo ih i divili im se iz onoga komunističkoga režima koji je bio bila mila majka naspram režima u majčici Rusiji. Rusi nas zbog toga nisu voljeli, ali ne zbog toga što nismo provodili njihovu ideju ( ideju koja im je bila nametnuta ) na način na koji su oni živili taj sistem, nego zbog toga što su pucali od ljubomore na naše živote; naše osobne sisteme; provedbu onoga što smo imali zajedničko po imenu. Problem je doista nastao u onome trenutku kada više nismo imali za pravo reći kako je sve oko nas prava Sodoma i Gomora 21. stoljeća, jer smo bili svjesni da i mi postajemo dio tog famoznog sodomogoroidnog svijeta. ( Novotvorenice smo uvijek voljeli, jer su odavale dojam učenosti, inteligencije, profinjenog uma, načitanosti i svega ostaloga što je bilo kvalitetno kada bismo željeli ispasti pametni, a u biti bismo bivali ludama. )
Danas je hrvatski narod ujedinjen u šokiranju i nije važno jeste li Dalmatinac, Istrijan, Slavonac, Zagorac, Ličanin, Hercegovac ili Zagrepčanec ili ne daj Bože neka kombijacija toga ( npr. zagrebački Dalmoš, Slavonac čiji geni vuku duboko u Hercegovinu, Bosanac na istarskoj adresi ) jer miješano nikada nije dobro. Uglavnom, danas je svaki Hrvat i Hrvatica, kao i oni koji nisu te sreće, a žitelji su demokratske Republike Hrvatske buduće članice Europske Unije, zapanjeni! Zapanjen je i cijeli civilizirani zapadni svijet, kao i onaj poganski na istoku, a pogani su samo zato što se netko poigrao ( doista kruto ) i odlučio da njihove države, autonomne pokrajine ili što već budu na istoku. U Hrvatskoj se ubijaju ljudi! Zastrašujuć je to podatak, pogotovo za jednog civiliziranog Europejca, kako bi ih nazvao čovjek od Boga, gospodin Bozanić, koji čak i pojedine scene iz knjiga ruskoga realizma preskaču kako ne bi ukaljali svoj um scenama u kojima netko nekome oduzima život. Za njih je to bilo nešto apsolutno strano i nepoznato. Čak su nakon tih strašnih činova u Hrvatskoj otvarali svoje verzije 'Klaićevog rječnika' kako bi vidjeli o čemu se zapravo radi. - Živjeli su svojim mirnim europskim životom daleko od takvih spoznaja, ali eto, Hrvati, opet, zajebaše stvar. Ubijeno je nekoliko ljudi na ulicama! I tako je propala idilična slika življenja i ljudskog opstojanja u glavi jednog sasvim običnog čovjeka koji se svako jutro oko pola sedam diže u malom gradiću na jugu Francuske, mlade žene u ranim tridesetima plave kose i bademastih očiju koja svako jutro kasni na posao probijajući se ulicama divljeg Madrida, umirovljenog sveučilišnog profesora koji godinama živi ujednom britanskog staračkom domu i pljuca po svojim kolegama mlađim četrdesetak godina od njegove naborane kože i ispucalih ruku, čistačice koja svaku večer čisti ured predsjednika jedne njemačke firme koji po satu zarađuje koliko će ona zaraditi u cijelom svom životu radeći za njega, propao je san mladog svećenika negdje u središnjoj Africi koji daruje svoj život za širenje radosne vijesti i mnogih drugih ljudi. Čak bismo i to mogli nekako progutati, ali nas ubija u pojam činjenica da se i asimilirani, pocivilizirani Slovenci čudom čude da kakva Hrvaška prihaja v Evropo, a još smo do jučer bili braća po krvi, ideji, snovima, idealima, dobrim ženskim sisama i uzaludnim trčkaranjima s onim smiješnim predmetima u rukama.
Mogli bismo izaći na ulice, no nama to nekako ne ide dobro, a razlog je u činjenici što je previše podijeljenih doktorskih ispričnica. Mnogi su na bolovanjima pa ne bi bilo zgodno da sutradan u novinama ili na televiziji osvane njihovo lice – šefovi su danas postali okrutni i otkaz bi nastupio u roku od nekoliko sekunda. Dobro opravdanje, složit ćete se svi. Sada ste sada pomislili kako nisu svi na bolovanju! Doista, al' ne smijete zaboraviti činjenicu da oni koji su doista bolesni rade te da nikako ne bi smjeli riskirati svoj posao, jer doma imaju nekoliko djece koju su očevi zaboravili jer su imali životinjsku potrebu ( kako oni sami to opravdavaju sebi u svojim glavama i na nedjeljnoj ispovijedi kod popa ) za kurvanjem, neki od njih imaju svoje roditelje, a možda čak i roditelje svojih roditelja ( jednostavnije je reći bake i djedove, ali mi smo Hrvati, mi volimo komplicirano, osim kada je seks, pardon, vođenje ljubavi u pitanju, tada nastupa ona "Što prije to bolje! Ima se drugog posla!" ) te nikako ne bi bilo zgodno ostati bez crkavice od svega nekoliko tisuća kuna koju dobivamo kako bi platili račune za koje tvrde kako su u usporedbi s nekim europskim računima veoma jeftini. Naravno, ali više im ni ta ne može izaći iz usta, jer mi danas pratimo samo trendove rasta, a kada treba spustiti stvari – nikako nam ne ide od ruke. Osim kod jednoga! I stvarno je smiješna ta stvar s dizanjem i spuštanjem. Zanimljivo je koje nam stvari lako mogu dignuti, a koje spustiti. I kako onda ne biti isfrustriran. Uskoro možemo očekivati da će se naši ljudi zapošljavati kao pomoćne osobe na filmskim setovima kada će trebati motivirati glumca da bude živčan, ljut, isfrustriran, deprimiran itd zbog potrebe filmske scene. Uf! Kamo sreće, više ne bi bilo nezaposlenih. Zapravo naišli bismo na jedan manji problem, kamo s onih 10% Hrvata koji rade na burzama?! E da, kako sam blesav, njih bismo prodali zapadnom svijetu da uči kako prodavati maglu, jer su i oni potrošili svoje zalihe demagogije. S godinama i to nestane, a osvježenje dobro dođe! Znači, zaključili smo da od izlaska na ulice ništa. Previše smo umorni od mnogobrojnih izlazaka. Kada pronađu neki novi vid pritiska, tj. način izražavanja nezadovoljstva bilo bi dobro da nam jave, a do tada možemo spavati zimski san u iščekivanju nečega za što se nadamo da je poput Godota. Samo je problem što će u međuvremenu mnogi zaspati zauvijek, a mi smo ionako dovoljno korektni i divni građani da i ovoga puta kažemo: "Ne želimo zabadati nos u tuđi problem!" iako jako dobro znamo da se cijelo vrijeme radi o nama, no samozavaravanje je divna stvar i blago onima/nama koji umiju prakticirati tu divnu filozofiju življenja.
Post je objavljen 25.10.2008. u 23:15 sati.