Prije stotinjak godina jedan čovjek po imenu Henry Ford došao je na (in)genijoznu ideju o automobilu za svačiji džep. Tako je izmislio tadašnji „Model T“ i za njega (zbog brže i jeftinije proizvodnje) izmislio pomičnu traku. Tada je to bila novost u autoindustriji, nešto što je većina industrija prihvatila širom svijeta i na koji način se sve ozbiljne manufakture ili automatizirane linije baziraju. Dakle izmislio je nešto tada posebno vrijedno: jeftino vozilo i pomičnu traku. Samo jesu li obje stvari bile dobro promišljene? Jesu li obje stvari bile genijalne?
Ovdje sada, stotinu (i kusur) godina nakon njegovih izuma, mogu Vam reći kako prvi njegov izum je bio potpuni promašaj! Vi se možete složiti samnom ili ne morate, ali to je moje mišljenje kojega ću sada pokušati opravdati.
Tada, prije stotinu godina, su automobile imali samo bogati (između ostalog i moji u obitelji), ceste su bile uglavnom prazne (osim nekih kola) – pa se moglo lijepo i provozati. Automobila u Hrvatskoj bilo je za nabrojiti na prste, a putovanja po „Lijepoj našoj“ bila su predivna. Na jednom od takvih putovanja stradao je i moj pra-djed 1922. godine, zbog defekta na vozilu – neću ulaziti u detalje, samo želim reći kako su automobili u mojoj obitelji jako dugo i kako su postali jedna tradicija.
I onda je došao H. Ford s idejom o „jeftinom automobilu za svaki džep“, dakle s jednom utopijsko – socijalističkom idejom kako je nastupilo vrijeme u kojem svatko bi trebao imati automobil. Takve ideje nisu odgovarale hrpi tvrtaka koje su svoje automobile visoko cijenile, ali su ga postepeno morali ugrađivati u svoj oblik poslovanja – odnosno finalnih produkata, automobila. Čak je jedno vrijeme na američkom tlu ta ideja producirala preko 250 tvrtki koje su prodavale svoje automobile, ali i brzo propale samo zbog jednog kriterija kupaca – kvalitete. Moto H. Forda još uvijek stoji u njegovoj tvrtci i kamen spoticanja je marke Ford dugi niz godina (ali to je druga tema, pa nećemo o njoj!).
Preskačemo krizu burzi i naftne krize (da, bile su dvije) i dolazimo u 21. stoljeće u Hrvatsku. Danas se svaki tren govori o povećanju broja sudara i broja stradalih u prometu. Samo mene čudi kako nitko, ama baš nitko nije spreman reći sveukupnoj hrvatskoj javnosti istinu o svemu, već parametrima statistike barataju kao amateri. A to je zanimljiva stvar kod statistike, ona vam govori svašta, često i krivo, ali uglavnom ono što vi želite s njom reći! Kada se govori o broju nesreća na cesti, onda je taj faktor (broj sudara) vezan s jednim drugim faktorom, a to je faktor broja vozila na cesti. Pa kada se pogledaju krivulje (broj sudara na godinu i povećanje vozila na godinu), onda se može primijetiti identičan rast tih krivulja (doduše malo pomaknutih u desno, zbog vremena akumulacije vozila na cestama), odnosno potvrda mojih uzročno – posljedičnih faktora od prije. Drugim riječima cijelo vrijeme se hrvatskom narodu govori o povećanju broja nesreća na cestama, a ta tvrdnja nije točna! Kada bi bila točna, onda bi imali veći broj nezgoda na cestama od povećanja broja kupljenih automobila, a postoci od prošle godine povećanja broja vozila na cestama su jednaki ovogodišnjem povećanju broju mrtvih na cestama. Kako su ti brojevi (doslovno) identični, ne može se govoriti o povećanju broja prometnih nesreća, jer se taj broj ne povećava. Taj broj jeste veći od prošlogodišnjeg, ali tada nije bilo toliko vozila na cestama.
Ajmo to malo lakše objasniti, s pumpanjem lopte. Kada kupite loptu u dućanu, onda je ispuhana i u njoj postoji određena količina zraka. Sada zamislimo kako je lopta Hrvatska, a čestice zraka su automobili. Za upotrebu lopte moramo ju napumpati i onda krenemo ju pumpati s „ručnom pumpom“ – ovo je važno! Iz početka je pumpati lagano, jer zrak stane u loptu, ali sa sve većom i većom količinom zraka na istom obujmu (lopte) dolazi do sve težeg uguravanja zraka u loptu i povišenja temperature zbog porasta tlaka (što je analogno povišenju tenzija među vozačima na našim cestama, odnosno molekulama zraka). Na posljetku nam je teško ugurati dodatni zrak u loptu, zbog ostvarenog pritiska u lopti koji je jednak našem pritisku koji prenesemo na ručnu pumu.
Kakve to sada veze ima? E pa dragi moji čitatelji, danas svaka „šuša“ (premda je „šuša“ ženskog roda, odnosi se na muškarce i žene) posjeduje automobil bila ona spremna (ili on spreman) za upravljanje njime ili ne. O učenosti naših auto-škola, to neću niti spominjati, jer su jednaki oblik kriminala kao i (slučajno ili ne?) „Fakultet prometnih znanosti“. Uzeti ću za primjer jednog mog prijatelja koji je želio biti vojni pilot (to se recimo ne može kupiti!), otišao je na testiranje i pao je zbog „ne-koordiniranosti tjelesnih pokreta“, odnosno lijepo su mu rekli (što smo svi mi već znali, ali nismo mu željeli ubiti nadu) kako on nije za pilota – što je tužno prihvatio, ali smo ga utješili tijekom godina. U auto-školama postoje polaznici koji su i po tridesetak puta pokušavali položiti vozački ispit, te onda (nekim čudom) položili (ili im se netko smilovao ili su platili). Pitam se zašto se ne uvede mogućnost samo tri (3) puta ponavljanja bilo kojeg ispita za vozački? Ili to nekim organizacijama i državi odgovara? Pa ako im odgovara, onda su iste te organizacije i država odgovorni za loše stanje sigurnosti prometa na cestama, jer oni dozvoljavaju događanje takvih stvari! Do kada će ljudi koji nisu u stanju upravljati vozilima biti sudionici prometa na cestama? Do kada ćemo trpiti stradanja na cestama kao našu svakodnevicu?
I vratimo se na kraju našoj temi, ideju H. Forda za jeftinim automobilom i jednim automobilom nazvanim Nano. To dvoje spadaju u istu košaru, jer „Model T“ g. H. Forda ima za uzročno – posljedičnu vezu upravo taj mali automobilček Nano. Usput rečeno, hvala Bogu, to vozilo valjda neće zaživjeti na našim cestama, jer ne ispunjava sigurnosne norme propisane po UN-ECE regulativama i EU-direktivama. Samo opet imamo razne gluposti na cestama poput Tico i sličnih, koji su tu samo kako bi oni s manjim džepom imali za auto. Sada će mi reći kako sam bespoštedan prema onima koji imaju manje, ali želim im poručiti kako im je bolje bez automobila, nego li s takvim degeneričnim/zakržljalim vozilima. Kao prvo, jeftinije im je, jer automobil treba održavati što nije jeftino. Drugo, lakše će spavati i manje se živcirati kada ih vozi vozač međugradskog ili gradskog prometa, koji je išao u posebne škole i obavio posebne treninge kako bi postao vozač za tu kategoriju vozila, sigurno preveze od točke A do točke B (što je opet problem s nekim automobilima zbog kvalitete). I treće, neće ih država, osiguravajuće kuće i ostale organizacije/institucije samo tražiti još više i više novca.
Shvatimo već jednom kako je automobil, kao duhan i alkohol, „luksuzna roba“ i kako će uvijek takav ostati, bio on maleni Nano ili veliki Maybach.
Post je objavljen 25.10.2008. u 17:29 sati.