I opet nikad utišani strah na mojoj pameti,
grozomoran muk u dubini ili pak krik bez jeke.
Dan je ovaj jeftin triler, horor kao svaki drugi.
Ne sjećam se što sam bila, ishlapjele su
želje, snovi, iščekivanja, napetost i ushit.
Zaroniti u prošlost i otkriti sebe - nemoguće.
Ne znam tko sam, svakoga dana na pameti
isti osjećaj bezvrijednosti, bezizlaznosti...
Naći i vjerovati u dobro u sebi - nemoguće.
Ne znam kamo idem, a i ne da mi se ići
jer nema sigurnosti da neće biti još i gore.
Slutiti da će sutra ikada biti bolje - nemoguće.
Naprosto je nemoguće vidjeti i gledati dobro
u svevremenskim olupinama i ruševinama duše,
besmisleno i bezizgledno i bespoštedno.
Vidjeti i gledati drugačije nego cijelo ovo vrijeme
značilo bi promijeniti sve svoje slike i stare i nove
i priznati da je toliko bijede izniklo ni na čemu.
Samo hrpa lažnih sugestija i samosugestija.
Post je objavljen 25.10.2008. u 17:21 sati.