sjećam se...
sjetim se veoma često.fali mi onaj osjećaj patnje za tobom.i tvoj hladan pogled i beznačajan osmjeh.boim se povratka.ali on se ne boji mene.zato i postoji.zato ponovo i ulazi u moj život.boim se jer ovaj put nemam hrabrosti boriti se s povratkom.nemam snage voljeti te.ponovo udizati svoje snove onako bezuspješno iznad nade.mislila sam da je završilo.mislila sam kako je zaboravljeno.ali sam shvatila da nikad neće biti zaboravljeno.uvijek će potojati ona neka tiha čežnja.ili pjesma koja će me sjetiti.mislila sam kako ću naći nekoga s kime ću podjeliti svoju empatiju.pronašla sam te.ali ti neznaš što je empatija.neželiš mi dopoustiti da ti pokažem.a sebi neželiš dopustiti da me zavoliš.
nikad nisam bila dovoljno savršena.bila sam samo previše naivna i zaljubljena.mogla sam naše živote pretvoriti u bajku.mogli smo to učiniti zajedno.ali ti za to nisi znao.nisi shvaćao da povrijediti nekoga neznači i izgubiti ga zauvijek.voljela bih da te mogu zamoliti da mi dopustiš da te odvedem u beskraj vječnosti.
nikada nije bilo lako.nisi shvaćao da ja nisam figura koja stoji na šahovnici i čeka da ju netko pomakne.
zalutala bi u najvećoj magli.radi tebe.pobjegla bi u šum morkih školjaka.radi tebe.sakrila bi se pod najtmurnije oblake.radi tebe.izazivala bi nesreću.radi tebe.dohvatila bi zvijezdu.radi tebe.izgubila bi se iz vječnosti u vječnost.radi tebe.voljela bi te.radi nas.
sjećam se...
osjeti moju empatiju.*
Post je objavljen 25.10.2008. u 14:30 sati.