Ponekad mi se čini da me nema...
Ponekad mi se čini da nestaje sve oko mene...
Ponekad mi se čini da umirem...
Ponekad...
Zaboli me magla oko mene.
Magla (bez)osjećaja ili ona sama od sebe.
Ma svejedno što je,samo boli.
Ponekad...
Spašava me kiša.Koju ne volim.
Jer nebo plače umjesto mene.
Kad mi ponestane snage.
Ponekad...
Čini mi se ruši se svijet.A nema pomoći.
Jer je gori nego ikad.
A izgubljeni trenuci su zauvijek to-izgubljeni.
(proživljeni)
Ponekad...
Poželim zaspati.Zauvijek.Da me nikad ne probude.
Jer se ovo tijelo okreće protiv mene.
A dušu ponekad i nemam.Ostavi me.Luta.
Ponekad...
Znam da ne smijem.Odustajat.
Jer to nije nikakav način.
Bez obzira na sve i svakoga.
Na kraju...
Pratim te.Od jednog trena zauvijek.
Jer onda se budim.Otvaram oči.
A duša i tijelo opet su jedno.
Zbog tebe-za tebe.
Zauvijek...
To mi daje snagu.
Za sve...Sve što me boli...
Post je objavljen 25.10.2008. u 11:41 sati.