Marketing
Psihologija i religija
Slovenski filozof i teoretičar psihoanalize Slavoj Žižek piše: "Ako smo nekad davno javno glumili da vjerujemo, dok smo intimno bili skeptici ili se čak opcesno rugali vjerovanjima koja smo javno zastupali, danas radije javno ispovijedamo skeptične/hedonističke/opuštene stavove, dok nas intimno još progone vjerovanja i stroge zabrane." (Bog na mukama: obrati apokalipse, Ex libris, 2008.). U tom kontekstu bih tumačio i teze kojima se religija banalizira u komparaciji s psihologijom ili znanosti općenito.
Zanimljivo je stoga otkriti mišljenje još nekih znamenitih psihoanalitičara o tom pitanju. Carl Gustav Jung (1875.-1961.) uzrok brojnih neuroza vidi u nedostatku žive religije. Smatra da religija donosi ozdravljenje od neuroza i sprječava njihov nastanak. Jung je zamijetio sljedeće: “Među svim mojim pacijentima u drugoj polovici života, to znači među onima preko 35 godina, nema ni jednog jedinog čiji konačni problem ne bi bio problem religioznog stava. Da, svaki u krajnjoj crti boluje zato jer je izgubio ono što su žive religije u svako doba davale svojim vjernicima, i nijedan nije doista izliječen koji ponovno nije došao do svoga religioznog stava, što naravno nema nikakve veze s vjeroispoviješću ili pripadnošću kojoj crkvi” (“Psihologija i religija”). Kasnije će i psihoanalitičari poput Erika Eriksona i Rolla Maya konstatirati značajnu vezu između povlačenja religioznosti i porasta dezorijentiranosti, odsutnosti normi i značenja, karakterističnih neuroza našeg doba.
Erich Fromm (1900.-1980.) kaže da “psihoanaliza, kojoj je do ljudske individualnosti i integriteta, nije nipošto u nepomirljivoj suprotnosti s pravom humanitarnom religijom.” Pravoj je religiji, kao i psihoanalizi, kaže Fromm, do spoznaje istine, do slobode i neovisnosti čovjeka, do njegove sposobnosti da voli, do socijalnih uvjeta u kojima sve to može uspijevati, do spoznaje razlike između dobra i zla, te do slušanja savjesti. Fromm je posebno promišljao o ritualnom aspektu religije, te uviđao njegovu korist. Zajedno sa svjetovnim obredima (oblici pozdravljanja, pljeskanje i dr.) zaključio je da postoje i jednako smisleni religiozni obredi. “Religiozni ritual pranja može se shvatiti kao smislen, racionalan izraz unutrašnjeg čišćenja bez dodatka prisilnosti ili iracionalnosti, simboličan izraz naše želje za unutrašnjom čistoćom, u obliku obreda za pripremu radnje koja iziskuje punu koncentraciju i predanost. Isto tako rituali poput posta, religioznih ceremonijala vjenčanja, vježbi koncentracije i meditacije, mogu biti posve racionalni, pa zato ne iziskuju nikakve druge analize osim one koja rasvjetljuje što se time misli” (“Psihoanaliza i religija”).
Viktor Frankl (1905.-1997.) uviđa da čovjekom na vlada samo nesvjesno nagonsko (kako je tvrdio Freud) ili nesvjesno psihičko (kako je smatrao Jung), nego ga određuje i nesvjesno duhovno ili nesvjesna duhovnost. Stoga zahtjeva psihoterapiju usmjerenu prema duhovnome, a temeljni uzrok psihičkih bolesti vidi u tome da je čovjek izgubio smisao, što dovodi do besciljnosti, besmisla i praznine. Stoga smatra da se i psihoterapija mora suočiti s pitanjem Boga. Iskustvo nacističkog logora i gubitka obitelji u holokaustu dovelo ga je do duboke spoznaje značenja izvorno Nietzscheove rečenice "Tko ima zašto zbog kojeg živi, može se nositi s gotovo bilo kojim kako živi." Frankl je kasnije prvi skovao pojam “nedjeljna neuroza”, što je oblik depresije koji se kod nekih ljudi javlja zbog osjećaja praznine njihovih života kada završi radni tjedan. Stvorio je sustav nazvan Logoterapija, koja se bavi smislom postojanja i terapeutskom tehnikom pronalaženja toga smisla.
Post je objavljen 25.10.2008. u 10:55 sati.