Što znamo o molitvi? Tako malo. Ona je otajstvo čije je
mjesto zasigurno skriveno, duboko zakopano negdje na
izvorima našega srca. A što znamo o drugim tajnama
ljudskoga života? O rođenju novoga bića, o ljubavi što je
propupala, procvala, o patnji koja dosiže svoju puninu u
smrti? Sve to budi u čovjeku različite osjećaje, miješaju
se želja i strah, oduševljenje i poštovanje.
Dok te vrjednote nisu integrirane, usvojene, dok nisu postale
dio njega, čovjek ostaje podijeljen, sve ga to u isti mah i privlači
i odbija.
Što danas reći o molitvi? Sve dok je čovjek ne spozna kao svoje
najdublje otajstveno središte, on o njoj ne može pravo govoriti.
Ako je njome zanesen, riječi mu zvuče šuplje i prazno.
Ako je pak žučljivo kritizira, baš ta žučljivost govori o dubini
neizlječive rane kojom je ranjeno njegovo srce.
Crkva našega vremena našla se u toj dijalektici.
Što više jedni ruše molitvu, to je više drugi traže.
To je prirodna i zdrava napetost koja dokazuje najmanje dvije
stvari: ponajprije da još ne znamo moliti,
zatim da smo konačno postali toga svjesni.
Neki drevni monah - iz prvih stoljeća - postavio je svojim
učenicima neko teško pitanje.
Svi su se trudili da na njega odgovore.
Kad je došao red na posljednjeg, on odgovori:
"Ja ne znam".
Učitelj pohvali ovoga učenika: on je odgovorio pravo.
Koliko puta pokušavamo naći lak odgovor na pitanja koja nam
postavlja život!?
Da spasimo obraz ili da zataškamo savjest, kažemo nešto što nije
pravi odgovor. Prebrzo smo zadovoljni.
Učenik onoga drevnog monaha rekao je istinu:
nije znao i priznao je svoje neznanje.
Pravi odgovor jest ponizno poštovanje pred Otajstvom.
I za nas prva istina, za molitvu najtemeljnija, jest saznanje da ne
znamo moliti.
"Gospodine, nauči nas moliti" (Lk 11, 1).
Post je objavljen 25.10.2008. u 08:42 sati.