Nakon nedavne Latinice na HRT-a (ponedjeljak, 20. listopada 2008. godine) ništa više nije kao prije. Poljuljan je novi hrvatski gospodarski sustav tzv. divlji kapitalizam koji je, eto, u Hrvatskoj uspio opljačkati stvaratelje društvenog bogatstva, negdašnje samoupravljače, a sve preostale državne i prirodne vrijednosti rasprodati strancima. Naravno, samo ono što je katastarski i gruntovno provedivo. Na svu sreću ni prethodna, a niti ova država nisu u stanju srediti gruntovne, tj. zemljišne, knjige pa će nam ostati barem te nesređene nekretnine.
Poanta te Latinice bila je zapravo teza da je kapitalizam dehuman sustav, da je to zapravo religija s kapitalom u središtu, a ne s Bogom, premda se 90 posto hrvatskog stanovništva deklarira kao - kršćansko. Nadalje emisija upućuje da takav kapitalizam ne može opstati, ali u sprezi sa socijalnom komponentom, tzv. socijalizmom, može egzistirati. Za ovu prvu opciju dokaz je današnja kriza kapitalizma u Americi i Europi (Hrvatska je po Šukeru imuna na to), a za egzistencijalni „suživot“ kapitala i socijale dokazuju skandinavske zemlje. Takav suživot je provodio i bivši direktor zadarskog SAS-a, ali je bio kritiziran od tadašnjeg sistema kao kapitalist, a od današnjeg sustava je prozvan komunistom. I jedni i drugi nisu mislili na čovjeka kao središnju figuru društva, mislili su i misle kao političari.
O onom insertu iz Latinove emisije u kojem smo čuli i vidjeli Hebrangovo bljuvanje po jugoslavenskom socijalizmu, zločinačkom sistemu koji je ubio njegova oca i raspadu Jugoslavije zbog prezaduženosti, moj je jedan prijatelj rekao da je sve to pičkin dim! Međutim, kada mu je nakon njegove (Hebrangove) patetike replicirao dr. sc. Igor Graovac s Hrvatskog instituta za povijest da bi on, Hebrang, trebao malo pripaziti što zbori jer je taj njegov otac participirao u toj istoj zločinačkoj vlasti upravo u doba kada su činjeni najveći zločini „u ime naroda“, ali ga je taj isti sistem vjerojatno dao likvidirati jer je bio ograničen i bahat kao i njegov sin imenjak (ovo zadnje je moja primjedba), a da se Jugoslavija sigurno nije raspala zbog prezaduženosti jer bi se tada (nedajbože) ova Hrvatska trebala već odavna raspasti, sjetio sam se onoga erotskog filma Emmanuelle što ga je nedavno spomenuo i Zoran Ferić u Nacionalu.
Naime, kada neke stvari koje se čine, ili kazuju, bivaju uzaludne ili neuvjerljive; za njih se kaže da su „pičkin dim“. To je zbog toga što nije bilo poznato da takvoga dima u prirodi ima. Zato je i Hebrangove izjave moj prijatelj tako protumačio. No, kada je Hebrangu gospodin Graovac onako odgovorio sjetio sam se filma Emmanuelle i scene vaginalnog pušenja i ispuštanja dima u prostor iz te iste vagine koju mi obični smrtnici i Vedrana Rudan zovemo pička. Iz toga se zaključuje da pičkim dim nije uvijek virtualan, nepostojeć i ništavan, već da on u danom trenutku može biti sasvim konkretan. To postiže Hebrang kod jednog dijela glasača. Za sada. Ali da sve to pada u vodu upravo je i nehotice dokazao dr. Graovac kada je onako elegantno, civilizacijski i kompetentno odgovorio na Hebrangovo bahato blebetanje. Hebranga to, naravno, neće obeshrabriti, on je svoje promašaje učvrstio u jednosmjernu uzaludnu vožnju još davno, i ti promašaji za sada padaju na plodno tlo prosječnog hrvatskog glasača dok ne čuju drugu stranu koja govori argumentirano; za razliku od Hebranga. To je upravo dr. Igor Graovac.
Dok ne čujete te argumente možete vjerovati Hebrangu, ali kada vidite mrtve po cestama i gradovima, koje ova vlast samo broji kako bi zadovoljila statistiku, ali ne sprečava izvršitelje niti kolateralne (usputne) nevine žrtve, dade se zaključiti da ih ima više u ovih deset godina iza Domovinskog rata, nego onih deset godina iza 2. svjetskog rata, a da je Hrvatska i nominalno zaduženija od bivše Jugoslavije premda ima jednu samo petinu stanovništva u odnosu na Jugu. Ne mora ovo biti nostalgija za prošlim vremenima, ovo su samo činjenice.
Za sve ovo Hebrang zna, Vlada zna, HDZ zna.
Post je objavljen 26.10.2008. u 07:00 sati.