Sarajevo, 24. listopad 2008.
RODOLJUBLJE I DOMOLJUBLJE
Istinsko rodoljublje i domoljublje duhovne su vrijednost i moralna dužnost, a nikakav negativno shvaćeni nacionalizam
Nadbiskup metropolit vrhbosanski kardinal Vinko Puljić pozvao je sve vjernike, svećenike, redovnike i redovnice da i ove godine 25. listopada, na smrtni dan bosanske kraljice Katarine Kosača-Kotromanić, na osobit način mole za Domovinu te odredio da se i ove godine u svim župama toga dana slavi Misa za Domovinu. Također je pozvao da, u skladu s tradicijom, na smrtni dan kraljice Katarine, u subotu 25. listopada na hodočašće na Bobovac te sudjelovanje na Misnom slavlju. „Istinsko rodoljublje i domoljublje duhovne su vrijednost i moralna dužnost, a nikakav negativno shvaćeni nacionalizam ili kleronacionalizam, kako smo znali biti često etiketirani za vrijeme komunističkog režima“, reći će blagopokojni kardinal Kuharić u svojoj propovijedi u zagrebačkoj katedrali na Stepinčevo 10. 2. 1989 godine. Nažalost, takav mentalitet ostao je u mnogima glavama koje kreiraju javno mnijenje na ovim našim prostorima i nakon pada komunističkog režima te se rodoljublje i domoljublje proglašavaju nečim nazadnim i negativnim. Za istinskog vjernika rodoljublje i domoljublje, prema društvenom nauku Crkve, tiču se temeljnih istina naše vjere i o spomenutim vrjednotama je i te kako potrebno i danas govoriti u procesima sveopće globalizacije, a koja se provodi na svim razinama društva.
Rodoljublje - Ivan Pavao II. u svojoj zadnjoj knjizi Sjećanje i identitet čitajući znakove sadašnjeg vremena u svijetlu riječi Božje i kršćanskog nauka te učeći iz povijesti svoga poljskog naroda piše: „Ne svjedočili li 20. stoljeće o veliku poticaju napredovanja u smjeru nadnacionalnih struktura, što više kozmopolitski. (...) Zemlje zapadne Europe danas se nalaze u stadiju koje bismo mogli definirati kao 'post-identitet'.“ Pozivajući se na društveni nauk Crkve, papa Wojtyla je držao da poput obitelj, također nacija i domovina ostaju nezamjenjive stvarnosti. To su 'naravna' društva, čime se označava osobita povezanost s čovjekovom naravi koja ima svoju društvenu dimenziju. „Temeljni putovi oblikovanja svakoga društva prolaze kroz obitelj: o tome ne može biti sumnje, a slično zapažanje može se pripisati i naciji. S pojmom nacija želi se označiti zajednica koja boravi na određenom području i koja se od drugih zajednica razlikuje po vlastitoj kulturi. Kulturni i povijesni identitet društva čuva se i hrani onim što je sadržano u pojmu nacije. Stoga u povijesti čovječanstva one ne mogu biti zamijenjene ničim drugim ili da budu plod jednostavnog dogovora. Ne može, primjerice, nacija biti zamijenjena državom, premda se nacija po svojoj naravi teži utemeljiti u državi, kako to pokazuje povijest pojedinih europskih nacija i sama poljska povijest. Nacija mora postojati kao država...“ navodi Papa misli iz djela Wyzwolenie (Oslobođenje) svoga sunarodnjaka Stanislava Wyspianskog. Na tragu je to shvaćanja rodoljublja o kojem je Blaženi Alojzije Stepinac govorio 1938. godine prigodom korizmene duhovne obnove studentima hrvatskog sveučilišta ovako: 'Za uvjerenog katolika ljubav prema narodu nije predmet trgovine ni za novac ni za slavu, nego je moralna i etička dužnost... Kršćanin katolik ne samo da smije, nego mora ljubiti narod, iz kojeg je nikao. To leži već u samoj čovjekovoj naravi. Kršćanstvo pak ne ruši naravnog zakona, nego ga usavršava i oplemenjuje ... A narod nije ništa drugo nego velika obitelj, veliko krvno srodstvo. Kako god, dakle, ljubite svoju braću i sestre više negoli druge ljude, tako i svoj narod više nego drugi, a da pri tom nijednog naroda ne mrzite i ne prezirete. I tko razuman može to zamjeriti? Zar će tko zamjeriti djetetu, ako više ljubi svoju majku negoli tuđu“ (Benigar, Stepinac, str. 431.)
Domoljublje - Razmišljajući o domovini Ivan Pavao II u spomenutoj knjizi piše: „Domovina je dakle, baština te, istodobno, naslijeđena situacija koja proizlazi iz te baštine, ali i ono što se odnosi na zemlju, teritorij. No još više pojam domovine uključuje vrijednosti i duhovne sadržaje koji čine kulturu određene nacije.(...) U samom pojmu domovine, sadržana je duboka veza između duhovnoga i materijalnog vida, između kulture i teritorija. Teritorij koji je silom otet jednoj naciji u određenom smislu postaje zaklinjanje, što više, krik upućen 'duhu' same nacije. Duh nacije tada se budi, živi novi život te se bori kako bi zemlji bili vraćena njezina prava.“ Blagopokojni papa Ivan Pavao II. jasno naglašava pozivajući se na Katekizam katoličke Crkve da se domoljublje smješta u okvir četvrte Božje zapovjedi koja nas obvezuje da častimo oca i majku. Roditelje trebamo častiti jer oni za nas predstavljaju Boga Stvoritelja. Sudjelujući u otajstvu Božjeg stvaranja roditelji nam daju život te stoga zaslužuju čašćenje koje upućuje na ono koje iskazujemo Bogu Stvoritelju. Stoga i domoljublje u sebi sadrži ovu vrstu nutarnjeg stava budući da je domovina za svakoga, na vrlo istinski način, majka. Duhovna baština, koju nam je domovina predala, do nas dolazi preko oca i majke te u nama utemeljuje sukladnu obvezu poštovanja i čašćenja koje se duguje roditeljima.
Gledajući kroz tu optiku crkvenog poimanja rodoljublja i domoljublja na sadašnju stvarnost u BiH, Crkva preko svojih zakonitih predvoditelja neće i ne smije prestati upozoravati na nepravdu, progone bilo kojega naroda, silom i zločinom oduzimanje teritorija jednom narodu, uništavanje kulture i krivotvorenje povijesti određenog naroda, donošenje nepravednih zakona, silom i ucjenama uspostavljanja i zaključivanja nepravednog ustroja jedne države i svega onoga. Crkva, osim što traži od svojih članova da budu zauzeti i odgovorni članovi narodne i državne zajednice vjeruje i u Božju pomoć. To uvjerenje Crkva sažeto izražava kroz Zbornu molitvu u Misi za domovinu ili državnu zajednicu riječima: „Bože, ti svime vladaš svojim čudesnim promislom. Mi ti se molimo za svoju domovinu; ljudima na položaju daj mudrosti a građanima poštenja, da ojača sloga i pravda, mir i napredak." (kta/i.b.)
Post je objavljen 24.10.2008. u 22:37 sati.