Marketing
Jedan od onih bez naslova.
mrzim kartonske kutije.
od njih me prolaze trnci.
posljednjih dana sam previše toga zapakirala u njih.
i još jedan šareni paketić je gotov.
evo baš, malo prije.
i ovo je svijet u kojem je in nositi nasmiješene maske.
bolesne, izblijedjele, napadne. ali opet tako neprimjetne u mnoštvu istih.
moja se počela oblikovati polako. kalup se popunjava...
borim se, uništila sam nokte skidajući slojeve.
ja imam svoj redni broj. ja imam svoju bezličnu masku.
ja imam svoj ujednačeni govor.
ja imam svoj tupi pogled i ovo tijelo koje hini pokrete.
ja imam stazu po kojoj hodam. na njom nema križanja ni sporednih puteva.
nema vlastitih izbora.
danas je maska iznenada počela pucati.
osjetivsi to, u posljednji tren zaustavih suzu.
labavo se tresla na rubu moga oka, ali nije pala.
zažmirila sam.
nestala je.
pukotine su nestale. maska se vratila u prvotno stanje.
iako... iz dana u dan raste.
prati konture moga vrata i polagano guši.
***
znam što znači pokušavati zadržati nekoliko kapljica vode u rukama.
bojiš se svakog i najmanjeg pokreta.
tvog prirodnog pokreta.
i opet glumiš. glumiš da je zadržiš.
jer sad se bojiš te kapljice.
toliko je dragocjena da se bojiš njenih moći.
postaješ druga osoba samo da ostane s tobom.
tu zauvijek.
ali shvaćam da je borba uzaludna.
da to nisam ja.
ako original mene nije dovoljno dobar,
photoshop verzija je neće zadovoljiti.
i osjećam se tako bespomoćno.
jer se ništa više ne može poduzeti.
u međuvremenu pala je kiša i donjela neke druge kapi.
prozirne, lijepe, blistave...
jedna se zadržavala na mom ramenu.
svila gnijezdo i ne ide.
ne napušta.
ne odlazi.
i ponekad se pitam je li to bila cijena.
ništa u životu nije besplatno.
***
i onda dođe moja najljepša misao.
moj najčarobniji pogled i moja najmekša riječ.
on.
i ne da mi da budem tužna.
i voli me do osmijeha.
jer kraj je uvijek sretan baš zato što ga nema.
možda ne mogu pojmiti, ali vjerujem ti.
jer ti ćeš pobjeći samnom.
leći na betonsko igralište i promatrati zvijezde.
trčati po kiši i mokru me pritisnuti na svoja prsa.
jer si ti onaj koji će mi pokriti oči da ne vidim kako smo visoko poletjeli.
(a ja se bojim visina)
.u trenu svi šute i cijeli svijet nestaje...svijetli kao Champs-Élysées.
Post je objavljen 26.10.2008. u 21:49 sati.