Ponekad se pitam što bi bilo da nisam došao onaj dan kod tebe na instrukcije? Gdje bih danas bio? Kod koga bih visio cijelo vrijeme? Kod koga bih bio onih par dana, kad se ono desilo? Ne znam.. Iskreno, nemogu niti zamisliti..
Ponekad samo razmišljam kako više želim otići odavdje nakon faxa, naći posao, osamostaliti se i jednog dana osnovati obitelj.. daleko od svih. No onda si razmislim... Postoji par osoba koje me spriječavaju da odem. To si ti, to je još jedna i tu je moja obitelj. Imam mnogo prijatelja. Ali prava si samo ti. Jednog dana ćeš stojati pokraj mene na dan moga vjenčanja, jednog dana ćeš stajati pokraj mene na krstitkama djeteta. Svi ostali bit će moji dragi gosti. Jer najbolji prijatelj je onaj kojeg gledaš u oči i znaš o čemu razmišlja, kužite se, volite i nemate razloga za svađu, što dovodi do toga da se sve govori u lice, bez ljutnje (jer za to nema razlog).
Ponekad ne znam zašto uopće pišem ovaj blog... Samo mi troši moje iskreno rečeno nedragocijeno vrijeme... No imam ga preko 4 godine, imam preko stotinu postova koji su mi spremljeni u arhivi.. Ovaj blog čuva moje tajne, moja sjećanja i uspomene. Nekad je lijepo sjetiti se svih tih stvari...
Post je objavljen 24.10.2008. u 01:29 sati.