Kao nikad do sad naziv ovog bloga nije bio prikladniji nego ovog mjeseca. Dva članka i oba posvećena mafijaškim egzekucijama. Ovog puta smaknuti su Ivo Pukanić i Niko Franjić bombom po auto. Mafija je ovim smaknućem, dva tjedna nakon ubojstva Ivane Hodak, jasno poručila da se ne boji nikog i tko je stvarno na vlasti. Drugog objašnjenja nema, jer takvo bahato i brutalno smaknuće možete izvesti samo ako znate da ste sigurni.
Sad više uopće nije pitanje gdje je kraj tome, već tko je slijedeći? Pavić? Peratović? Mesić? Sanader? Što ih sprječava da krenu dalje? Ništa… unatoč najnovijim promjenama na samome vrhu, policijski sustav odavno je u rasulu i da bi ga se diglo iz pepela potrebne su godine rada. Trebalo je djelovati davno prije… još kada je ministar policije bio Penić koji je tada 1997. izjavljivao da mafije nema. Tada je trebalo krenuti u obračun s mafijom, ali ne. HDZ-u to nije odgovaralo. Zašto? Zna se…
Sada su stvari izmakle kontroli i moglo bi im se kao bumerang vratiti u glavu. Tko zna kako bi prošla rasprava u Saboru o povjerenju Vladi da se održava sutra umjesto jučer? Bi li u tom slučaju koalicijski partneri tako gorljivo branili Ivu Sanadera, čak gorljivije nego Sanaderovi partijski drugovi? Jučerašnji istup Čehoka bio je pravo oličenje narodne poslovice da je poturica gori od turčina. Zanimljivo je gledati te koalicijske partnere iz HSLS-a i HSS-a koji drže Sanadera na vlasti koji je službeno postao vodeći hrvatski premijer po broju izvedenih mafijaških smaknuća u toku jednog mandata, a da ne govorimo otkako je postao predsjednik Vlade RH. Fenomenalno, zar ne?
I sad bi mi novinari kao trebali pisati, dok institucije ove države (ne)rade svoj posao…
Post je objavljen 23.10.2008. u 20:31 sati.