Pa jebiga, kad mogu razne tuke, morem i ja, jel' tako? Tako je:
Dakle, ovdje ću objaviti nekoliko nastavaka scenarija za sapunicu iz graditeljsko-urbanističkog miljea (sve je nastalo u par minuta kako i treba, jel'te) a onda ćemo vidjeti gdje će nas to devesti. Možda je moguća i suradnja s vama, dragi moji posjetitelji, ali pustimo to za kasnije. Za sada obećajem samo objavu barem tri nastavka i to u kratkom vremenskom intervalu.
Dakle ovako:
Radni naslov: Nema (ovdje očekujem vaše sugestije)
Petak je, pozno ljetno prijepodne. U dvorištu ispred trokatnice, u stolici za ljuljanje, udobno je zavaljen Antoan, 35-godišnjak zapuštenog izgleda. Na sebi ima šorc s palmama i daskom za surfanje i zadignutu potkošulju sumnjive čistoće. Jednom rukom nemarno češka bujnu šumicu pazuha a druga je ispod glave blago nagnute u lijevo. Sa CD-a iz kuće, čuje se pjesma: «…na Petrovo pooooljeeee…» Samozadovoljeni osmijeh koji mu titra na licu dok promatra dva netom dovršena apartmana niti 10 metara dalje, naglo zgasne zbog zvonjave zvona na ulaznim vratima imanja.
Prejako zvono prene Antoana iz njegovog snatrenja pa on nekontrolirano zalamata rukama i sruši čahuru haubice stavljenu neposredno uz stolicu za ljuljanje a koja mu je služila kao pepeljara. Detaljniji pogled pokazat će da je zapravo čitavo dvorište ispunjeno čahurama različitih kalibara koje su poslužile kao udobno stanište za raznorodno cvijeće.
- Jeben li ti zvono i onog ko zvoni u ovo doba dana – ljutito promrsi sebi u bradu ali se ipak lijeno podigne i krene prema vratima.
- Ko je?
- Imate preporučeno, treba potpisati – čuje se glas sa druge strane zidom odijeljenog dvorišta.
- Antoan popravi potkošulju i spusti je preko havajka šorca, zagladi crnu masnu kosu pa krene otvoriti vrata.
Još ih nije širom otvorio a poštar mu već pruža bijelu kuvertu te malenu dostavnu knjižicu i kemijsku:
- Ovo, ovdje molim potpisati.
- A što je to? - poslovično će oprezni Antoan.
- Ja vam to ne znam gospodine. Znam samo da je preporučena pošiljka koju morate osobno potpisati. – službeno će poštar.
- Hm – promrmlja i uzdahne Antoan, potpiše se na mjestu koje mu je poštar označio prstom, prijekorno ga isprati pogledom, zalupi vrata a onda se vrati natrag prema stolici za ljuljanje. Istovremeno, počne parati kuvertu i vaditi papir.
-
Na sredini dokumenta, velikim slovima piše RJEŠENJE … Antoan čita mumljajući:
- Rješenje o …rušenju…..apartmani….(MA KOJI JE OVO KURAC)…Ako u roku od 15 dana….(O JEBOTE, ŠTO JE OVO? KO MI JE TO POSLAO)… Ured za prostorno…. ..
Antoan okreće papir na drugu stranu, zagleda ga…a onda ga, sada već lagano bijesan, gužva u loptu i baca na pod:
- Ma jebat će vama Antoan mater – izgovara proročanske riječi pogleda uprta u nebo i odmah potom ulazi u kuću.
Nastavak slijedi sutra:
Post je objavljen 23.10.2008. u 14:44 sati.