Moj dvadeseti rođendan je bio veliki događaj za cijelu obitelj, jer sam po nekim našim normama tek sad postala punoljetna i prava žena, jer sam radila i mogla se samostalno brinuti o sebi.
Jedino što su mi zamjerali je bilo što se još nisam udala kako je to onda nametao običaj i neko nepisano pravilo.
Tada me to nije posebno zabrinjavalo, jer sam imala napretek prosaca i uvijek sam svakom nalazila manu očekujući još boljeg i ljepšeg.
Moja rodbina i poznanici nisu tako mislili već su me požurivali da izaberem pravog mladoženju iz krugova naših poznanika.
Na dan rodjendana sam stajala u blizini ulaza u kuću i svako malo otvarala vrata mnogobrojnom gostima.
Kao što je i uobičajeno za rođendan su gosti donosili mnoge poklone.
Rodbina se natjecala tko će donijeti nešto veće, ljepše ili vrednije, tako da je među svim darovima bilo i vrijednih kao što su zlatna narukvica, ogrlica, naušnice, te još mnogo manjih darova kao sto su gramofonske ploče i razno razne sitnice koje su mi donijeli rodbina, prijatelji i prijateljice.
Jedina osoba koja je bila oduvijek različita je bila moja teta Maria. Ona se razlikovala od ostalih i po poklonima , a oduvijek mi je donosila posebne poklone koji su bili posve različiti od uobičajenih.
Moja teta Maria je bila posebna osoba, neudana, svi su joj prigovarali da je usijedjelica i stara cura, ali ona je imala oduvijek nešto posebnog u sebi, osim što je završila školu lijepih umjetnosti, to bi bilo, nešto kako današnja Likovna akademija, takva je bila i kao osoba.
Odjevala se ekstravagantno, družila se sa umjetnicima, posjećivala razne izložbe, galerije, muzeje, i bila uvijek u društvu, a posebno ženskom društvu. Kasnije sam doznala da je imala sklonost ka ženama, danas bi se to zavalo lesbian.
Osim njene pomalo otkačene umjetničke prirode ona je bila i jedina osoba koja me je razumjela iako je mislila različito od svih ostalih.
Osim velikog pakiranja čiokolatina Perugina donijela mi je na poklon i veliki buket cvijeća, a kad mi je čestitala i poljubila me, tad mi je na uho potiho rekla da ima još jedan poseban poklon u ovom paketu a on se nalazi smješten u ispod čiokolatina u donjem dijelu poklona, tako da svoj poklon raspakiram sama u svojoj sobi.
Tiho sam se zahvalila na onom ispod, a kasnije i na glas za cvijeće i dar.
Nikako nisam mogla naslutiti što mi je to teta ovaj put smislila kao iznenađenje. Nestrpljivo sam čekala da prođe fešta i da ostanem sama u svojoj sobi da vidim taj posebni poklon.
Ali večer je tek počela i do kraja večeri je bilo još dugo.
Najprije su se svi vrtjeli po salonu, novo pridošli gosti su se upoznavali sa rodbinom, a rodbina je počela ples po gramofonskim pločama, koje su se vrtjele cijelo večer.
Slijedila je bogata večera sa predjelom od dvije vrste pršuta iz Parme i nekoliko vrsta sira, među njima su bili osim običnih i čuveni Grana, kao i Parmigiano, a tako slana predjela su pozivala na vina, kojih je bilo po svačijem ukusu. Dakako Chianti je bilo vino za masovnu uporabu, a bilo je i nekih za rafinirane degustatore.
Poslije dobrog predjela ide uvijek riba i sve sto dolazi iz mora.
Školjke i rakovi su uvertira, a jastog je kralj večeri, za gurmane je bila bijela riba kao komarcia, za žderonje salata od sipe ili hobotnice.
Na kraju večere se pije zdravica sa sampanjcem, koji posluzije posluga, koja se za takve prilike iznajmi ili od rodbine koja ima sluškinje ili od restorana od povjerenja sa kojim ste u dobrim odnosima, pa im se plati već uobičajena naknada.
Napokon su svi gosti otisli, a ja sam nestrpljivo pokupila sve poklone i otrcala u svoju sobu i zaključala se.
Na brzinu sam parajući papire potvarala one darove koji su bili još zapakirani, i sve to pogurala na pod.
Za kraj je ostao dar od moje tete Marie. Gledala sam ga sa svih strana sa nekim posebnim poštovanjem i polako ga počela odvijati, kao da je cijeli od stakla, jako pažljivo sam odvezivala mašnu i odvijala papir po svim pjegama, točno onako kako je bio zamotan.
Skinula sam sa gornjeg dijela suho i sviježe cvijeće koje je moja umjetnica za tu priliku nacickala sa stotinu perlica i ukrasa, ispod su bili Perugina cokloatini .
Polako sam ih odvijala, ali je cijela kutija bila neobično teska i kad sam pažljivo pogledala, vidjela sam da je ispod kutija nastavljena, dodana je bila još jedna i čvrsto zalijepljena.
Sa malim škaricama sam to pažljivo razrezala i odvojila gornju kutiju od Perugine od donje kutije koja je bila drvena.
Napokon sam je imala, izgledala je kao neka knjiga, ali je bila uvijena u plišano platno a na mjestu naslova su bile samo neke šare kao na starim knjigama.
Knjiga se nikako nije dala otvoriti, iako je imala korice, ali na prvi pogled sve je bilo zatvoreno tako da se nije moglo otvoriti ni milom ni silom.
Tek nakon podužeg promatranja sam uočila jedan malo čavlić, kad sam ga izvukla uspjela sam otvoriti korice knjige.
Unutra je bila naslovnica na kojoj je pisalo: Sredstvo za ubijanje dosade.
Kad sam otvorila tu stranicu ispod je bilo bordo baršunasto platno, a kad sam ga podigla ukazala se kutija u kojoj su stajala tri neobične staklene figure.
Polako sam ih gledala, sličile su na čaše sa stalkom, samo nigdje nije bilo mjesto za vino, mislila sam da je to tučak za tuci orahe ili bajame, ali je od stakla pa nije bilo logike.
Možda valjci za valjanje tijesta, samo su bili neobičnog prstenastog oblika.
No ne vjerujem da bi mi moja teta tako nešto dala na poklon, to je bilo sigurno nešto drugo.
Kad sam podigla najmanju figuru i uzela je u ruku bila je neobično glatka valjkastog ugodnog oblika koji je tako fino stao u ruku.
Prevrtala sam je i gledala sa svih strana, ali osim što je bila lijepa od prozirnog stakla i obla, nikako nisam mogla zaključiti čemu služi.
Kad sam vraćala figuru u kutiju ispod figura sam ugledala malu etiketu
Kad sam je izvukla na njoj je pisalo:
Umjetnički staklari sa Murana.
Ispod još sitnije: za ...
Dalje moram napisati nastavak price , do tad pogadjajte sto su misteriozni stakleni predmeti.
Post je objavljen 23.10.2008. u 00:58 sati.