Ovih dana svjedoci smo još jednog „apsurda“ sustava. I dok se sjedne strane Država pa i Gradovi na lokalnoj razini trude senzibilizirati društvo na suživot s osobama s poteškoćama u razvoju, s druge strane imamo potpuni drugačiji scenarij.
No krenimo redom.
Ove godine intenzivno se počeo provađati program senzibilizacije društva na suživot s osobama s poteškoćama u razvoju. Težište edukacije je palo na djecu predškolske dobi u vrtiću, pa smo tako već početkom proljeća ove godine bili svjedoci manifestacije koja se održavala u Zagrebu pod nazivom „ Zagreb siguran dom svoj djeci grada“. To je jedna od akcija koja je još sad već davne 1999 godine pokrenula Republika Hrvatska pod nazivom „Gradovi i opčine prijatelji djece“. Sam projekt napravljen je s ciljem senzibiliziranja društva spram osoba s poteškoćama u razvoju kao i prvenstvo upisa u vrtiće i škole djece s poteškoćama u razvoju. Kao što smo rekli na početku, i Država i Gradovi na lokalnoj razini intenzivno su počeli provađati program, pa stoga od 01.01. 2008. svaki vrtić u gradu Zagrebu ima uvećani broj stručnjaka, provađa se edukacija zdrave djece spram djece s poteškoćama u razvoju u vidu razno raznih zajedničkih igraonica, radionica i sl.,sve više i više vrtića obuhvaća zajedničko pohađanje djece u isti vrtić. Program obuhvaća i poticanje djece s poteškoćama u razvoju na način da ih se animira i potiče u njihovom školskom razvoju, odnosno da ih se ne koči prilikom upisa u njihov željeni smjer obrazovanja te kasnije da im se da prilika u zapošljavanju, u biti jednostavnom riječju da im se ne ograniči sloboda kretanja i izbora. Ili kako bi naš prijatelj đus laički rekao : „da se djeci s poteškoćama u razvoju ne oduzima svaka šansa za normalni život, već da ovom društvu budu korist a ne teret, da ih se jednostavno ne gura na stranu i prisiljava na obrtničke zanate i slaba zvanja, da su im uz najbolje diplome šanse umanjene odnosno da ih se u srednjoj školi zadržava na osnovama čitanja i pisanja a u njihovim razmišljanjima naziru se potencijalni doktori znanosti i nauka.“
No unatoč ovom programu i nastojanjima da se senzibilizira društvo spram osoba s poteškoćama u razvoju i unatoč tome da se osobama s poteškoćama u razvoju omogući daljnji razvoj i kvalitetno iskoristi njihov ogromni potencijal ovih dana u dnevnom listu 24 sata mogli smo pročitati sasvim nešto suprotno. Naime izašao je naslov „Država joj brani da se školuje“. Kojeg li paradoksa. Naime radi se o djevojčici staroj 15 godina iz Kapele pokraj Bjelovara. Djevojčica ima epilepsiju, uredno uzima terapiju a napadaje ima svake dvije godine ili rjeđe. Pokušava se upisati u trgovačku školu u Bjelovaru ali joj sustav to brani iako ima pravo na izravan upis. Psihologinja HZZ-a ističe da djevojčica što se tiče intelektualnog statusa može u trgovačku školu ali prema mišljenju Medicine rada ne može.Djevojčičina majka potražila je pomoć od Ministarstva obrazovanja a odgovor je slijedio :“Učenica ima najpovoljnije uvjete za obrazovanje i rad za zanimanje cvjećar ili krojač“. Specijalistica Medicine rada čije je mišljenje bilo presudno, obrazložila je da prodavači nisu što su nekad bili i da djelomično zbog intelektualnih sposobnosti djevojčica to ne bi mogla ni završiti.
Također Ministarstvo je slijedilo upute Bjelovarskog zavoda za zapošljavanje prema kojima djevojčica ne može raditi na visini, blizu vatre, vode te na strojevima.
E sad u redu sve to može biti točno ali uvijek ono ali.
Ako ne može biti trgovac onda ne može biti ni cvjećarka, pa i u cvjećarni se ima doticaja sa vodom zar ne? Nadalje, kažu da ne smije biti u doticaju sa strojevima onda po takvom ne može biti ni krojačica jer što je šivača mašina nego jedna vrsta stroja.
I po čemu to specijalistica Medicine rada zna da djevojčica neće završiti program za trgovkinju kad se djevojčici nije dala prilika da dokaže suprotno.
Da bi sve bilo apsurdno i da se loptica kao i uvijek baca s jedne na drugu stranu stoji u činjenici da u Ministarstvu obrazovanja govore da učenik koji ima epilepsiju i redovito uzima lijekove i terapiju može pohađati bilo koji program osim Policijske akademije.
Nadalje djeca koja osnovnu školu završe prema posebnom programu imaju pravo izravno se upisati u srednju školu, no moraju imati mišljenje HZZ-a Odjela za profesionalno usmjeravanje. No ni to nije sve. U Ministarstvu obrazovanja kažu da takav dokument nije obavezujući te da o upisu odlučuje ravnatelj ili u konačnici samo Ministarstvo.
Naravno ni tu nije kraj jer je ravnateljica Trgovačke škole u Bjelovaru kazala da oni postupaju samo prema preporuci Medicine rada.
I ko je sad na kraju tu „lud“ a ko „pametan“? Čija je rijeć zadnja i mjerodavna?
Loptica se prebacuje sa jedne strane na drugu a djevojčica zbog apsurda u sustavu ne može upisati školu na koju ima pravo.
Pitanje za Vas. Tko po vašem mišljenju iz ovog slučaja ima pravo? Tko je po Vama najmjerodavniji i čija je riječ zadnja kad se odlučuje o ovakvim stvarima?Da li Ministarstvo, da li medicina rada, da li ravnatelj škole?
Da li se takve osobe poput ove djevojčice treba kočiti ili im treba pružiti priliku za normalni život?
Post je objavljen 22.10.2008. u 08:00 sati.