umrem?
nikad se nisam to pitala fakat. pročitala sam u knjizi "smrt" ako se tako zove da kad umremo odemo na svoju astralnu razinu i tamo se ispune svi naši potencijali koje smo uvijek osjećali neispunjenima. pokaže si kakav si u biti. ne možemo ići dolje možemo samo ići gore a u tom astralnom svijetu se ispuni sve što smo ikad htjeli i sve što sanjamo svake noći. jer kad sanjamo odlazimo u taj astralni svijet.
npr indijanac će u svom astralnom svijetu živjeti u skladu s prirodom i imati svoje pašnjake i životinje i šatorćiće i veliku obitelj, ako to želi jasno.
a ja želim... što ako ne želim ništa?
mislim da ću doseći nirvanu.
koči me trenutno ta bolesna želja za gameboyem. brijem da bi bila potpuna da imam gameboy.
game-boy. točno si mogu zamisliti savršen život s gameboyem. najbolje je kaj brijem da imam onaj masivni gameboy iz '98 negdje po ladicama samo se ne mogu natjerati da ga tražim.
ionako želim neki novi. u boji. dosta mi je oldschoola.
ali i sanjam dosta. stvari. ljudi. ljuda. juda. oni su svi samnom u astralnom svemiru? može ne bunim se.
luka ritz u astralnom svemiru sluša glazbu i sanjari. znam da to radi kad je tako lijep na svim fotografijama koje sam vidjela na internetu. lijepi ljudi zaslužuju slušati glazbu i sanjariti i živjeti od cigareta i mršavosti.
a možda je htio nešto sasvim deseto. možda je htio biti znanstvenik i otkriti lijek protiv ljudske zloće i izliječiti sve kretene svijeta.
da ja sad umrem, bi li ljudi znali što sam htjela?
što radim u astralnom svijetu? za svaki slučaj evo reći ću sad tu
želim dvije stvari suprotne maltene al eto želim ih jako. (zapravo 3 ako ubrojiš gameboy)
jedna je ta da želim putovati i masno pomagati ljudima koji se ne mogu sami zauzeti za sebe. ne ovima kaj mogu, ne ljudima sa svakodnevnim problemima, za to postoje psiholozi i tako trava i xanax, nego baš ono opipljivo pomoći.
podučavati možda one kojima treba poduka, raditi u zajednici i usmjeravati mlade umove da naprave nešto od sebe, hraniti gladne i spašavati. da, želim biti superwoman. spa-ša-va-ti. ma ne znam sve mi je to čudno
hrpa ljudi nema neke aspiracije prema pomaganju i fakat umno razumijem taj stav i umno gledajući razumno fakat ne vidim smisla u altruizmu, ne mogu ga racionalizirati, ono zakon jačega, preživljavanje, pomogneš sam sebi, kužim..
al nekak nešto me u duši boli i nešto me u duši kopka da ipak ima tu nešto. u altruizmu. možda nije logično
al jebiga
kad je ljubav logična :(? (nažalost? nikad)
aha i druga stvar koju želim već neko vrijeme
jest imati ogromnu predivnu toplu moderno opremljenu kuću sa svim masnim dodacima (daljinski za zavjese, masne zvučnike posvuda, mini bar koji je sve samo ne mini, bazen unutra, teretanu, kino, trampolin, ogromnu knjižnicu i cd shop, ma sve ikad, a pogotovo kamin i zaliha slatkiša) ali da ima najbolji klavir na svijetu
a da ja najbolje sviram klavir na svijetu i da sam samo unutra i da sviram klavir cijeli dan svaki dan
da nemam potrebe nikakve osimi za sviranjem klavira a da mi društvo pravi priroda.
želim da ta kuća bude locirana na nedostižnoj lokaciji, negdje na aljasci.
a da snimam albume svojih klavirskih virtuoznosti koje ljudi slušaju.
joj a lijepo je bilo onog dana
kad sam mislila da iide
i am the sun i am the air
i was happier then, with no mindset.
Post je objavljen 21.10.2008. u 21:35 sati.