Pregled posta

netko ili nešto iz sjene

Amo probat povuć paralele.
Uh šta ja to volim, pokušat usporedit nešto šta je na prvi pogled totalno različito a ustvari skroz identično.
Prošli vikend uputili smo se na Mosor.
Kada se izgovori Mosor obično se prvo (najčešće i jedino) pomisli na Dom ili eventualno jedan od vrhova odma u blizini Doma.
Najčešće večina nikad i ne upozna onaj divni, predivni Mosor koji nam je tu tik ispred brade.
Ja sam imala sreće, mi smo imali sreće, pa smo vođeni putevima kojima puno rijeđe kroći ljudska noga imali priliku vidjeti Mosor u svojoj totalnoj i nevjerojatnoj ljepoti.
Kako to kod mene obično biva, skužila sam da u zadnje vrime to sve češće radim, opet sam prepoznala život u tako životnoj planini.
Stvarno me je dojmila lipota te planine, koja mi se nalazi ispred nosa ,a ni u najluđim snovima nisam mogla zamislit da može biti toliko savršena u svoj svojoj vekličanstvenosti.
Imala sam sreće, imali smo sreće, da nas je tim putevima proveo netko tko je znao tu njenu veličanstvenost i htio je podijeliti sa nama.
Usudila bi se reć da, u svojoj ne dugoj planinarskoj karijeri, ne pamtim niti jedan izlet na kojem sam tako uživala. Od krajolika, terena, uspona i tempa, pa do lijepog vremena i još ljepšeg društva.
I šta sad, šta sad sa svim ovim oduševljenjem i lipotom. Triba izvuć neku pouku, tiba povuć neku paralelu.
Ustvari se ovako razmišljam. Ako mi je ovako lipa planina tu isprid nosa cili život, ustvari jedna velika enigma. Ako godinama nisam svjesna sve njene lipote. Ako godinama mislim da je lipa, ali ne mislim da je veličanstvena. Ako godinama odlazim kod nje i družim se sa njom a nisam sposobna vidit je u pravome svitlu.
Može li se to isto dogodit i sa ljudima.
Možemo li godinama družit se sa nekim, imat ga tu tik ispred nosa a nikad ne bit u stanju vidit svu lipotu te osobe.




Treba li nam nekad da nas neko drugi provede stazama na kojima ćemo neku osobu vidit u totalno drugom svjetlu.
Ustvari mene nešto drugo zanima.
Postoji li prijateljstvo između muškarca i žene?
Ja sam ustvari totalno sigurna da ne postoji. Ne nikako ne može postojat prijateljstvo između muškarca i žene, da bar jedna strana ne osjeća, ne vidi i ne hoda onim stazama kojima se mogu vidjeti oni veličanstveni prizori.
Ovako ja to vidim.
Neki muškarac i neka žena, kao jako su si dobri prjatelji.
Kao jako se dobro poznaju.
Kao recimo ja Mosor.
Kao zbližili su se na onim istim stazama, već poznatim, već uobičajenim kao recimo staza od Sitnog do Doma.
Možda nikad u životu nisu , možda nikad u životu i neće imati sreće prošetat onim nekim manje posječenijim stazama koje pružaju svu svoju ljepotu.
Možda je recimo, jedna osoba jedno vrijeme zakoračila na te staze, ali ova druga to nije bila u stanju shvatit, pa se ova prva vratila na dobro poznatu stazu. Na kojoj je lijepo ali nije veličanstveno.
Postoji li stvarno prijateljstvo između muškarca i žene?
Postoji li planina koja ima samo par poznatih staza.




Jesu li odnos između muškarca i žene skroz poznat, uhodan, jednostavan i skroz normalan.
Ili je samo nastao iz nemogučnosti hodanja, ljepšim krajolicima tog odnosa. Pa su se njih dvoje, ili ono jedno sam prilagodili mogučem. Odlučli se planinarit uobičajenim putevima, uživat ali nikad prepustit užicima.
Možda im jednostavno hodanje tim ljepšim i skrivenijim stazama nije bilo tempirano u isto vrime.
Obično su staze sa ljepšim prizorima i opasnije.
Ima ljudi koji jednostavno ne žele riskirat za malo više lipote. Nego uporno hodaju već uhodanim stazama. Vjerojatno ponekad ipak pomišljajući kako bi bilo da malo skrenu. Da malo zavire iza brda...
Ali se ne usude, ili misle da se ne isplati riskirat. Jer mogu se izgubit, i neznat se vratit na onu već dobro poznatu stazu.
Ja stvarno mislim da su sva ta prijateljstva između muškaraca i žena ,ustvari samo, ne podudaranje želje za kročenjem tim zahtjevnijim i skrivenijim stazama.
Ustvari ovako stvari stoje. Kad gledam druge ljude i druge odnose onda sa sigurnošću mogu reć da prijateljstvo ne postoji između muškarca i žene.
Ali naglašavam kada gledam sa strane druge ljude i duge odnose.




Kada gledam sebe i svoje prijatelje, sa sigurnošću tvrdm da takvo prijateljstvo postoji.
Ili možda lažem možda su i moja prijateljstva nastala zbog ne tempiranih hodanja tim skrivenim stazama. Ili možda nisu. Ili možda kasnije neko poželi zavirit iza brda ili možda ne.
Možda su stvarno to samo najobičnija prijateljstva.
Možda stvarno postoji planina koja ne skriva neke predivne krajolike. Planina na kojoj je sve viđeno, koja je ljepa ali ne nudi iznenađenja.
Možda će to jednom bii i Mosor. Meni će možda biti, a možda i neće. Možda će nekome i put do Doma biti avantura.




Jednom, nekome...







Post je objavljen 21.10.2008. u 19:38 sati.