Večeras u Zaljevskom zvuku u goste nam dolaze rock/techno/metal instrumentalni bend Disco n action. s njima čemo popričati o njihovom novom albumu, koji uskoro izlazi i o ostalim temama vezanim uz ovaj sastav. Također čemo ugostiti Maria Furku koji će nas obavjestiti o planovima za snimanje novog albuma. A bit će i najava koncerta Marc Ribota, gitariste koji je napoznatiji po suradnji s Tom Waitsom, a ove subote svirat će u Pulskom klubu Uljanik u sklopu programa Jazzbina.
Nakon toga u 21 sat kreće Prženje etera.
Započinjemo s novim albumom AC/DC-a.
Naime, danas je izašao najnoviji album AC/DC-a naslovljen Black Ice. Iako je prvi singl, Rock n roll train obećavao mnogo, album se nije pokazao najbrilijantinijim.
U čemu je problem?
Ovako, AC/DC imaju dva pristupa svom rock and rollu, sirovi, bučni i ogoljeni, koji se najviše očituje na albumima Let there be Rock i Highway to Hell, dakle faza s Bon Scotom, a to je ono što definira ovaj bend, te malo melodičniji pristup kakav se najviše može čuti na For those about to rock i na većini albuma iz osamdesetih, koji su ipak slabija ostavština ovog legendarnog benda.
Pa Black Ice spada u ovu drugu kategoriju. Previše je tu tonova I melodija za jedan sirovi rock band, jer nakon ogoljenog rock and roll vlaka, tj. uvodne pjesme, čekaju vas melodični mlaki pjesmuljci poput Skies on Fire ili neopisivo grozna i iritantna Anything goes.
Istina nađe se i jako dobrih pjesama kao što je Warmachine i Big Jac, a posebno se ističe pjesma Stormy May Day koja ima nešto što nije baš tipično za AC/DC, a to je slide gitara i bogme super zvuči.
Ali jesu li četri dobre pjesme od petnaest dovoljno za čekanje od osam godina na novi AC/DC album?
Po mom mišljenju nisu, osim toga petnaest pjesama za album grupe tipa AC/DC koja nije baš sklona eksperimentiranju nakon pol sata postaje zamorno, kao i pjevanje Brian Johnsona koje također postane zamorno ali uz to iritira kao čopor mačaka u sezoni parenja.
Al' sve ovo što napisadoh zasigurno neće pokolebat vjerne fanove AC/DC-a za nabavku albuma, jer to je na kraju krajeva rock album za veselo đuskanje, pijenje pivkana I barenje komada, samo nije toliko dobar da zagarantira uspjeh u ovome posljednjem.
Osim toga bavit ćemo se malo šišmišima i crnom magijom, točnije epizodom kada je Ozy zagrizao živog šišmiša, te je ustvrdio da šišmiši imaju topao i hrskav ukus.
U sjećanje na taj događaj pustit ćemo pjesmu Mr. Crowley s Ozzyevog prvog albuma Blizzard of Ozz, gdje je jednu od najboljih solaža ikad snimljenih odsvirao gitarski mag Rhandy Roads. A da bi sve to upakirali u lijepu priču spomenut čemo i to da je ovo ljeto snimljen film Chemical wedding prema scenariju pjevača Iron Maidena Bruce Dickinsona. Film se bavi pričom u kojoj duh slavnog zlog maga Aliestera Crowleya opsjedne tijelo jedno sveučilišnog porfesora, koji onda ima samo pet dana za izbacivanje Crowleyevog duha iz sebe. U suprotnom Crowley će u potpunosti zavladati njegovim tijelom.
Film je na Internet movie data base dobio negativne kritike, no glavno da se Bruce veseli.
A bit će još metala, punka, stonera, uglavnom zakon mjuza, pa se slušamo od 20 do 22 sata večeras na 98,4 MHz.
Post je objavljen 21.10.2008. u 15:43 sati.