Poštovanje najdraži moji...
Ovaj blog još uvijek živi i živjeti će još neko vrijeme, bar se nadam. Škola je uzela zamaha i teško mi je dolaziti, pisati i čitati vaše postove... Ispričavam se zbog toga... Nadam se samo da me razumijete...
U zadnje vrijeme sam pala u neku rupu bez dna. Ne mogu ni naprijed ni nazad, a duhovi prošlosti za koje sam mislila da su me se okanili se opet vraćaju i proganjaju me... Možda čak i gore nego prije...
Našla sam se ponovno u krugu jedne ne baš dobre osobe koja me ne podnosi i protiv čijih sam se hirova već morala boriti. Mislila sam da je gotovo s tim već odavno i da ako je daleko od mene da me neće više dirati. No nije bilo tako. Ponovno me počeo omalovažavati. I to pred drugima... I ne bih ništa rekla da je riječ o nekom trećem, petom, sedmom, ali on je u pitanju...
Razočala sam se...
Dečko kojeg smatram najboljim prijateljem me razočarao. Blatili su me pred njim, nazivali pogrdnim imenima i vrijeđali, a on je šutio. I na sve to rekao samo u redu...
Znam se brinuti za sebe i boriti protiv zlobnika. Ali moram li se uvijek boriti sama? Podrazumijevala sam da će me barem on podržati. U nikog drugog nisam polagala nikakve neda nego u svog najboljeg prijatelja i on me razočarao...
Ne mogu se ljutiti. Ne mogu bijesnjeti na njega niti ga mrziti. Jer mi je žao.
Tužna sam, razočarana, povrijeđena.
Zar nisi mogao samo reći dosta?
Zar nisi mogao reći nisi u pravu?
Ne bi ti pala kruna s glave. Ne bi ti se ništa dogodilo. Kažeš da sam ti prijateljica, a onda kad trebam jednu riječ obrane nestaješ. Nisi me morao braniti životom, to nikad nisam očekivala, nisam nikad tražila niti ikad bih. Mogao si to riješiti i diplomatski:"Ovo nije tema našeg razgovora...", ali i to je očito previše tražiti...
Imaš pravo.Jedina osoba u koju se možeš pouzdati si ti sam. I nitko drugi. Svi ostali nestanu i iznevjere te... Znam... Pobrinut ću se za sebe, bez brige. Nisam tako slaba i ne trebam zaštitu ni odvjetnika, no sumnjam da ti je stalo.
Možda je bila riječ o spletu okolnosti i voljela bih da jest, ali nekako nisam sigurna. Povrijedio si me...
Prijeći ću preko toga kao i uvijek. Savršeno odraditi ulogu i lagati ti u lice da sam dobro i da se ništa nije promijenilo... No ja pamtim. Sve pamtim. I to je loše. Nikad ti neću moći oprostiti do kraja. Žao mi je zbog toga jer želim imati iskreno prijateljstvo s tobom, a sad je ono pokolebano...
Možda je malo previše patetike u svemu tome i postoji puno prijateljstava koja su preživjela i gore stvari od ovih, ali mislim da se na nekim malenim primjerima (ne sitnicama, malo veće od toga) otkrivaju kakav je tko zapravo. Jer za velike stvari je logično da će stati u tvoju obranu. Smatra da je to dužnost i svaki put nas bombardiraju sa velikim generalnim primjerima koji se zapravo rijetko kad dogode. Nitko ne misli na manje situacije koje mogu toliko više boljeti od onih kao kritičnih... Zna se da nećeš skočiti za drugima kroz prozor ako svi skaču. Zna se da nećeš ubiti oca i majku ako svi to rade. No pravi manipulatori skreću mase malim koracima...
I ovo je jedan od tih primjera...
Mislila sam da je on iznad manipulatora i sljedbenika. Mislila sam da će mi čuvati leđa. Nije. I tu je priči kraj. I nadam se samo da će ovaj kraj biti početak neke ljepše priče sa boljim završetkom...
Mogu se barem nadati...
Hvala kaj ste me saslušali... ostavljam vam jedan tekst. mračan je i težak ali pokušajte me shvatiti...
STAJALA JE IZNAD SVIJETA, U DALEKOJ ROTIRAJUĆOJ KUPOLI, RAVNO ISPOD ZVIJEZDA I MJESEČINE. NIJE BILO NIKOG. SAMO ONA I TIH ZVUK KAZALJKA SATA: TIK-TAK, TIK-TAK...
LICE JOJ JE BILO ČVRSTO PRITUSNUTO NA STAKLU KUPOLE. PROMATRALA JE U BLOK ZGRADA ISPOD... NJEN DRAGI JE ONDJE SADA SPAVAO. GLAVOM JOJ JE SAMO PROLETJELA MISAO:“ KAD BI BAREM MOGAO BITI OVDJE...“. OSMIJEHNULA SE. LICE JOJ SE LAGANO ZACRVENJELO. ISPOD NJE SU PROLAZILI AUTOMOBILI, AUTOCESTA JE BILA POLUPRAZNA. SVJETLA SHOPPING CENTRA PRODIRALA SU U ZRAK, PARAJUĆI TAKO SAVRŠENU TAMU NEBA. SJELA JE. NEGDJE DALEKO SU LEBDJELE NJENE MISLI. ZNALA JE DA MU NE MOŽE PRIĆI, DA JE ON S NJENOM NAJBOLJOM PRIJATELJICOM. AH, KAD BI BAR MOGLA VRATITI VRIJEME I UČINITI NEŠTO. VRATITI NA ONAJ DAN I REĆI MU KAKO SE ZAPRAVO OSJEĆA, A NE OVAKO. PITALA GA JE. ONO KLJUČNO PITANJE. ALI ON JE MISLIO DA SE ŠALI. ODBIO JU JE. OKRENULA JE SVE NA ŠALU, ŠTO DRUGO... TKO ZNA ŠTO BI BILO DA JE REKLA ISTINU. DA JE MOGLA SKUPITI HRABROSTI I POGLEDATI GA U OČI... ALI SADA JE BILO GOTOVO. ZAUVIJEK. SIŠLA JE NA TU CESTU. NIJE BILO NI ŽIVE DUŠE. STAJALA JE POPUT KIPA. NAPOLA SUZNIH OČIJU... IZVADILA JE PAPIR IZ DŽEPA I OLOVKU. NA NJEMU NAPISALA „VOLJELA SAM TE, ODUVIJEK, ZAUVIJEK... KAO NIKOGA DO TADA... N.N.“ I ČVRSTO STEGNULA U RUCI PAPIRIĆ. A ZATIM JE NAIŠAO NEKI LUDI MOTORIST... NIJE SE NI POMAKLA. SAMO ŠKRIPA KOČNICA...
PAPIR JE ODLETIO... ON SE PROBUDIO, IZ NEKE STRAŠNE NOĆNE MORE... NA STAKLU JE BIO ZALJEPLJEN KRVAVI PAPIR... USTAO JE I PROČITAO. TIŠINA. NIZ OBRAZE MU JE SKLIZNULA SUZA. VELIKA, OKRUGLA I PALA NA NJEN POTPIS... OBUKAO SE I IZAŠAO NA ULICU. KOLA HITNE POMOĆI SU BILA NASRED CESTE. PRIŠAO JE POPRIŠTU. STREPNJA U SRCU JE BILA NEPODNOŠLJIVA. ONA JE LEŽALA NA NOSILIMA SVA KRVAVA, U ZADNJIM DAHOVIMA ŽIVOTA. UGLEDALA GA JE I NASMIJEŠILA SE, OČIMA, VELIKIM NAPOROM. POLJUBIO JU JE I PROŠAPUTAO DA JE NIKADA NIJE PRESTAO VOLJETI... ONA GA JE POGLEDALA SVOJIM TOPLIM, SMEĐIM OČIMA, REKLA MU SAMO DA ĆE SVE BITI DOBRO, DA GA VOLI I ONDA IH ZAKLOPILA. VRIJEME JE STALO U TOM TRENU. ZA NJU I ZA NJEGA. PAO JE NA KOLJENA. OSJEĆAJI SU NESTALI, OTUPLJELI SU... U BUNILU JE DOŠAO KUĆI. PAPIR JE BIO JOŠ UVIJEK ČVRSTO STEZAO U RUCI. UZEO JE NOŽ... I ZARIO GA DUBOKO U SRCE, BEZ BOLI, BEZ RIJEČI, BEZ DAHA... „JER BEZ NJE NE MOGU ŽIVJETI“. ROMEO I JULIJA. PIRAM I TIZBA. ONA I ON. LUTAJUĆI LJUBAVNICI SVEMIRA... SADA IMATE SVOJ MIR...
ostavljam vam smješak... malen, ali tu je =)
I veliku pusu i pozdrav!
Post je objavljen 20.10.2008. u 23:31 sati.