Pregled posta

DAN 3, 19.10.2008. - Dolazak na kraj svijeta (Cape Town, Južna Afrika)

Perverzija! Tako bih najkraće opisao let u prvoj klasi Emiratesa. Ukupno je 12 sjedala u prvoj klasi, a sjedala su zapravo kožne fotelje koje se mogu razvući u pravi pravcati krevet i svako sjedalo ima masažu u obliku vibracije na određenom mjestu. Ljubazne (i zgodne) stjuardese donijet će ti ne deku već poplun, jastuka koliko želiš, ručnike, papuče da ti bude udobnije za vrijeme trajanja leta... Možeš podignuti pregradu i tako se potpuno odvojiti u neku vrstu svog vlastitog mini suitea. Svako sjedalo ima svoj vlastiti televizor, ali ne onako mali kao u ekonomskoj klasi, nego veliki tako da se ne moraš naprezati s čitanjem. Tu je i za svakoga vlastiti minibar, a kada želiš jesti, samo pozvoniš i stjuardesa će ti pripremiti stol sa stolnjakom i cvijećem. Naručuješ prema popisu što želiš jesti i kroz nekih pola sata kuhar prve klase će ti to i skuhati. Ja tako probavam velike marinirane škampe, janjetinu na arapski način, miješano grilano meso i razne druge delicije bogatih, a naravno sve to uz potoke pića, alkoholnog i bezalkoholnog, poput vina iz Južne Afrike, Italije ili Burgundije. Bojim se da ću sada, kada sam se naučio na let u prvoj klasi, htjeli letjeti samo u njoj, a da me ona ekonomska više neće zadovoljavati.
Tranzit u Dubaiju posve je bezbolan. Zračna luka je velika i uredna s velikim izborom kafića i restorana te trgovina s dosta sniženom cijenom robe, posebice one elektronske. A nakon kratke šetnje po trgovinama, odlučujem malo predahnuti u first class loungeu: luksuz nad luksuzom – kožne fotelje, besplatni internet, hrana i piće u obliku švedskog stola... I otvoreni pogled na pistu...
Let do Johannesburga gotovo da nisam ni osjetio. Cijelo sam vrijeme spavao kao beba u svom krevetu, a probudio se tek pred slijetanje, ali na vrijeme da od kuhara naručim topli doručak te da se potom obrijem u avionskoj kupaonici.
U Johannesburgu sam očekivao kaos i rupu od zračne luke, a kad tamo jedna od najljepših zračnih luka koju sam u životu vidio – čista, pregledna, s puno sadržaja... Na imigracijskom šalteru me ništa ne pitaju pa čak ni povratnu avio kartu. Tu se napokon susrećem s Vesnom, mojom sister, koja je do Johannesburga također promijenila čitav niz aviona i zračnih luka: Zagreb-Munchen-Bremen-Amsterdam-Nairobi-Johannesburg. Nažalost, ne može biti sve bajno pa nam tako u restorančiću u zračnoj luci jedan sasvim običan ručak naplaćuju 122 randa, a kako još uvijek nismo promijenili rande, naplaćuju nam u američkim dolarima. Njih čak 25! Dvostruko više nego što je po službenom tečaju pa ti samo reci da su naši ugostitelji na Jadranu jedini koji pokradaju jadne turiste! Nemamo vremena prepirati se s konobaricom jer ćemo zakasniti na sljedeći let. Bacamo novac na stol, jurimo na gate i zadnji se ukrcavamo na avion South African Airwaysa za Cape Town. Avion – ništa posebno. Poput onih naših Croatije Airlines na liniji Zagreb-Dubrovnik. Cijelo vrijeme nas prate poprilično bezlične planine, ali zato je slijetanje spektakularno. Iznenada izbijamo na Atlantski ocean. U daljini čuveni Table Mountain. Okrećemo se i slijećemo, a da bi zatim došli do zgrade terminala, ovdje nema autobusa, već se sam moraš prošetati preko pola aerodromske piste. Prtljagu nam zatim daju na kapaljku i svakih pet minuta puštaju po desetak kofera tako da moja stiže tek nakon nekih pola sata čekanja. A zla kob mojih kofera u zračnim lukama i dalje me prati jer kofer dolazi bez lokota i posve ispreturan. Na prvi pogled ništa ne nedostaje. Reklamiram na šalteru South Africana i sređuju mi da o njihovom trošku u gradu podignem novi Samsoniteov lokot.
Uzimamo taksi i taksist bez naših instrukcija sam od sebe uključuje taksimetar. Malo smo zbunjeni. Je li ovo Afrika ili nije? Ne bismo li ovdje trebalo nagovarati taksiste da nam uključe taksimetar i pregovarati s njima. Na putu do grada najprije prolazimo kroz tzv. townships, naselja straćara siromašnih crnaca, a potom preko centra dolazimo do naselja bogatih bijelaca. Tu se nalazi i naš hotel – u četvrti Seapoint. Hotel Ritz je neboderčina od 21 kata, a nas “bacaju” na 16. s prekrasnim pogledom na Atlantik i Cape Town te s gradilištem novog nogometnog stadiona u blizini, za Svjetsko nogometno prvenstvo 2010. godine. Soba je velika i čista, krevet udoban i više ni ne tražimo. Stigli smo u Cape Town, grad na kraju svijeta!