Kišni dani, kišni dani, šeću, šeću kišobrani...
Crni, bijeli i crveni, kišobrani otvoreni. Ispod njih su djevojčice, mame, tate i bakice. I djedice i dječaci, ispod njih su mnogi đaci...
Kišni dani, kišni dani, na ulici kišobrani...
Kiša tiho, tiho roni, kišobrani ko baloni. Kao da su lampioni. Rekao bih, sve se boje u grad slile, ulice mu okitile. Šeću gradom otvoreni, kišnom danu poklonjeni. Šeću, šeću, zastajkuju, šta to, šta to osluškuju?
Neki krošnju otvaraju, neki krošnju zatvaraju.
Kišni dani, kišni dani, šeću, šeću kišobrani...
Vidi, vidi, jedan stao, na pločniku zaostao! Zašto, zašto, zašto stao, zbog čega posustao? Tko se, tko se pod njim krije, da l' se lice vidjet smije? Pod njim naša poznanica, naša Mira djevojčica. Kišobran joj zatajio, kišobran se pokvario. Ne može ga zatvoriti, kako kvaru doskočiti. A knjižari mora prići, što žurnije kući stići. Plače, plače, zastajkuje. Jedan dječak primjećuje. Prilazi joj, ispituje, zašto plače nek se čuje.
Kišobran mu Mira dala, kvar na njemu pokazala. Dječak brzo popravio, sve na mjesto postavio. Kvar se u njem mali krio, sad se opet zatvorio...
Kišni dani, kišni dani, šeću, šeću kišobrani...
Vješaju se iznad glava: boja žuta, crna, plava...
Vjetar stigne iznenada, naletio iznad grada. Sada treba junak biti, sa vjetrom se izboriti. Vjetar ljutit snagom diše, sa njim jače kapi kiše. Treba, treba izdržati, na vjetru se održati. Kišobran te uvis vuče, krupna kiša bok ti tuče.
Zapuhao vjetar jače. Vidi, vidi, dječak plače! Nalet vjetra, jao, jao, kišobran se istrgao. Vjetar bio snažan, brži, ruka slaba da izdrži. Kišobran je poletio, tri ulice preletio, u dvorište doletio. Trči dječak, kiša moči, po kišobran treba poći. Našao ga u dvorištu, ko da čeka u skloništu...Šeće dječak kišnim danom, pocijepanim kišobranom...
Kišni dani, kišni dani, šeću, šeću kišobrani...
Iznad jedne male glave, kišobrančić boje plave. To je Staša djevojčica, petogodišnja "gospođica". Ta ona je još curica. Zašto, zašto gospođica? Sama, sama, tako želi - gospođica ja sam - veli... Kišobrančić iznad glave, kišobrančić boje plave. Ova mala djevojčica, samozvana gospođica, želi malko prošetati, kišobrančić isprobati. Puše vjetar, pada kiša, (djevojčice, sila viša!), polegla je čak i trava, a kišobran podrhtava. Ruke slabe da izdrže, kući, kući mora brže. Naša mala djevojčica, naša Staša "gospođica" ni do vrata nije stigla, ruka joj se u vis digla. Kišobrančić odletio, visinama poletio!... Stala, stala pa se čudi, šta učini vjetar ludi. Kišobrančić zrakom leti, tko zna kud će da odleti. Veze pute visinama, kruži, kruži tišinama...Sad tek vidi šta se zbilo, šta se strašno dogodilo. Dok kišobran nebom kruži, glasno plače, glasno tuži... Usred dana, usred dana, nestalo joj kišobrana. Dotrčali mama, tata, dotrčali s trećeg kata. Ispred kuće svi su stali, svi se redom zagledali. Djevojčicu svoju mire, kišobran se tek nazire. Otišao daljinama, otišao visinama.
Šta se može, djevojčice, šta se može "gospođice". Ti si htjela prošetati, ti si htjela isprobati. Iznad tvoje male glave, kišobrančić boje plave. Sad se smiri i umiri. Vjetar se je zaletio, uzeo ga, poletio. Nepristojan on je bio, činit nije tako smio. Bit će, biti to veselo, kad ga vidi cijelo selo. Kad se spusti na ulicu, na ogradu, na kućicu. Čudit će se djevojčice, čudit će se pastirice, otkud dođe, otkud stigne, tko ga uvis tako digne? Kišobrančić boja plava, pod njim bit će druga glava... Ti se smiri i ne tuguj, kišobranom drugim druguj. Tek što nije, svakog sata, kupit će ti novog tata. Samo pazi, moja mala, jaki vjetar nije šala. On sve nosi do čeg stigne, on i bačvu smjesta digne...
To su priče kišnih dana, to su priče kišobrana.
Post je objavljen 20.10.2008. u 12:45 sati.