"Ja više ne vjerujem mami."
Dragi moj, gotovo pa više ne vjerujem ni ja.
Jebeno su čudni putevi (Gospodnji?) koji su nas ovako isprepleli i postavili u ovu životnu kombinaciju. Koliko god su u mnogim stvarima za mene bili dobri, toliko se sada pokazuju lošima.
Nikada nisam imala problem s tim što živim sa sestrom i malim. Na kraju, to je već odavno bio moj život, i nije mi bilo teško preuzeti dio brige za njega jer ga od prvog dana neopisivo volim.
Ali sad je došao trenutak kad shvaćam da sam preuzela previše, i da ga volim previše. Da, i to je moguće.
U situaciji razvoda normalno je da je dijete ljuto, razočarano, da ne razumije i ne slaže se s tom promjenom. Još ako jedan roditelj govori protiv drugoga (svaka čast, zete!), dijete postaje sasvim zbunjeno i ne može se s time nositi. I da, normalno je da tu i tamo ima ispade tuge i bijesa.
Ali sad dolazimo do moje uloge u svemu tome. Ja sam faktor koji sve to skupa čini nenormalnim. Umjesto da se dijete posvađa s roditeljima, ono dolazi meni i priča mi o svojoj tuzi. Prolazi sa mnom ono što bi trebao prolaziti s njima...a vjerujte mi, to je preteško za mene.
Teško je zbog toga što konstantno moram biti politički korektna prema njih dvoje, a zapravo...zapravo, kad ga vidim u tom stanju, mrzim ih oboje jer su ga oni do toga doveli. To je taj dio gdje ja njega previše volim. Želim ga zaštititi od svega; i iako znam da moram raditi u njihovu korist, moj prvi poriv je da mu kažem da zaboravi na njih dvoje i bude sa mnom. Polažem na njega pravo koje nikako ne bih smjela imati, a to je da ga odgajam, i da govorim njoj kako da ga odgaja.
A sve to skupa nije moj život, i ja ne bih trebala tome posvećivati svu svoju energiju. To me toliko muči da utječe na sve moje odnose trenutno, jer od silne muke i straha nisam u stanju ni s kim normalno razgovarati.
Taj dječak je obuzeo svaku moju misao, postao je nešto nerazdvojivo od mene, postao je više moj sin nego njezin, postao je nešto što mi ne bi smio biti. Jer ja ne njega nemam prava, i neminovno je da ću ga jednog dana "izgubiti". Došlo je do toga da si moram stalno ponavlajti u glavi - "Ja nisam njegova majka."
On meni ovako: kako joj više ne vjeruje, kako je voli samo zato što mu je mama, kako je ona njemu lagala, kako ona namjerno bira teži posao da ne mora biti s njim, kako se nikad s njim ne igra, kako ne brine za njega...
I da joj neće ništa reći, jer ne može, ali da mu neće biti žao ako taj problem ne riješe, jer on ionako ne mora s njom biti prijatelj. Jer će njemu stvari u životu biti još samo teže, i on to više ne može podnositi.
Meni se srce slama na to.
Hvala Bogu dragome, i njoj se slomilo. Konačno joj se do te mjere slomilo da ide razgovarati s dječjom psihologinjom, da to nekako razriješe. Valjda će im to donijeti neko poboljšanje.
A ja?
Jedino što znam sasvim pouzdano je da ovo nikako nije zdravo. Ne samo za mene, nego za sve njih. Ja neću s njim ostati vječno, a prije nego odem, on bi s njima trebao stvoriti takvu vrstu povezanosti kakvu ima sa mnom. Jer kad ja odem, kome će se on okrenuti?
Ali, treba skupiti snage i otići, hej! Već se s time polako mirim. Buraz kaže da ova silna tuga koju osjećam dolazi upravo od toga da se lagano, na podvjesnoj razini, opraštam od njega kao svog životnog suputnika. Jer, koliko god ja sebe uvjeravala u suprotno, on to nije.
Pa eto, pozdravljam te, ti mali čovječe bucmastih obraza. Nadam se da znaš da te volim više nego što bih smjela, ali ti nikada nećeš biti moj. I nadam se da će te ovaj osjećaj koji smo dijelili učiniti jačim. Uvijek ću ti biti prijatelj, ali više od toga ne mogu i ne smijem biti.
Volim te više od svijeta, više od neba, više od sebe. Volim te toliko da se upravo zbog toga moram povući, jer znam da je tvoje mjesto uz nju, a njeno uz tebe.
A moje? To ćemo tek saznati.
Post je objavljen 20.10.2008. u 11:57 sati.